turcizmi, riječi posuđene ili izravno iz turskog ili posredovanjem turskoga jezika, a zapravo su arapskog, perzijskog, grčkog ili kakva drugog podrijetla. Turcizama je mnogo u svim balkanskim jezicima, a posebice u sredinama gdje su prihvaćeni nova vjera (islam) i novo društveno uređenje i kultura (primjerice u BiH). Ima ih i u hrvatskom jeziku, a tu se mogu razlikovati najmanje tri skupine: a) oni koji nemaju odgovarajuću zamjenu (boja, bubreg, čarapa, džep, jogurt, kat, katran, kutija, majmun, rakija, sapun, tambura, top, torba i dr., a mogu im se pribrojiti i uzvici i partikule hajde, tek, barem…); b) provincijalizmi i žargonizmi (alajčauš, alka, avlija, barjak, baksuz, bećar, dernek, dušman, đozluke, kapija, kusur, komšija, minđuša, pendžer, tulum i dr.); c) nazivi iz područja religije, arhitekture, vojne i civilne uprave i dr. (aga, beg, beglerbeg, janjičar, kadija, tekija, džamija, raja, sandžak, vilajet i dr.). Neki su turcizmi poslužili kao osnova za tvorbu novih riječi (budalesati, majmunirati se, haračiti…), a neki turski morfemi za izvođenje hibrida (tramvajdžija, bezobrazluk, prsluk…). Turcizmi su u hrvatskom pretrpjeli fonetske i morfološke adaptacije (kitap > ćitap, gergef > đerđef, kapi > kapija itd.). Pri tome treba uzeti u obzir da su te riječi ulazile u balkanske jezike preko zapadnorumelijskoga dijalekta (po klasifikaciji madžarskoga turkologa Gyule Németha), koji i danas čuva arhaična obilježja kakvih nema u njemu srodnim anatolijskim dijalektima.
