tupi (tupijski jezik), jezik grane tupí-guaraní tupijske jezične porodice. Poznat i pod imenima stari tupi, klasični tupi i lingua geral amazonica, govorio se u velikom dijelu obale Brazila u doba portugalske kolonizacije u XVI. i XVII. st., te su ga kolonizatori prihvatili za potrebe komunikacije s domorodcima. Zbog toga se na tupijskom razvila pismenost već u XVI. st. (katoličke molitve i gramatika koju je sastavio isusovac José de Anchieta). Međutim, nakon protjerivanja isusovaca iz Brazila, u drugoj polovici XVIII. st. javna upotreba jezika tupi stala se potiskivati, pa je on do sredine XX. st. praktički izumro, ostavivši nemalen broj riječi u brazilskom portugalskom (npr. piranha »piranja«). Od suvremenih tupijskih jezika u genetskom mu je smislu najbliži jezik nheengatu, koji se govori u Brazilu. Tupi je imao vrlo siromašan sustav suglasnika i bogat vokalizam, s mnoštvom nosnih samoglasnika, prefiksalnu aglutinativnu strukturu i poredak sintaktičkih elemenata S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol). Ustroj rečenice bio je aktivnoga tipa, s dvije vrste neprijelaznih glagola: glagoli koji izražavaju stanje sprezali su se različito od glagola koji izražavaju radnju. Nije imao kategorije glagolskoga vremena i načina, te kategoriju broja u imenskom sustavu.
