travestija (njem. Travestie < engl. travesty, prema franc. travesti: preodjeven, prerušen), postupak parodiranja u kojem se izričaj drugoga djela mijenja uporabom jezičnih registara koji nisu prikladni ni sukladni odabranom predlošku. Ujedno i žanrovski naziv za djela koja su nastala takvim postupkom, u tom se smislu razlikuje od parodije kao žanra: dok ova intervenira u sadržaj, travestija djeluje u području izraza. Stoga je za travestiju karakterističan inverzan odnos sadržaja i izraza, što znači da ona ima snižavajući odnos prema uzvišenom sadržaju, ali isto tako visokim stilom predočava trivijalne predmete, obične ljude ili njihove vulgarne radnje. Kroz taj rascjep između stila i sadržaja travestija zapravo pomiče i relativizira granicu između jezika i svijeta, fikcije i zbilje.
Travestija najčešće preuzima konkretno i kanonizirano djelo te ga komički preobražava. Kao postupak javila se već u Aristofanovim Žabama, a na predlošku tragedije. Pojam se počeo rabiti u XVII. st. pa se kao rani primjer izdvaja Prerušeni Vergilije (1648–53) Paula Scarrona, travestija Vergilijeve Eneide. Travestije temeljene na prijenosu iz visokoga u niski stil, osobito epike, bile su omiljene u XVIII. st., a u XIX. st. sve češći predmet poruge postale su tragedije, posebice Williama Shakespearea. U hrvatskoj književnosti tradicija travestije započela je u XVII. st. burlesknom poemom Gomnaida (Govnaida) Junija Palmotića, a nastavila se osobito u XIX. st. s poznatim primjerom Smrti babe Čengićkinje (1880) Ante Kovačića, travestijom spjeva Ivana Mažuranića. Travestija naročito buja u postmodernoj drami u posljednjoj četvrtini XX. st. (Tom Stoppard), a u suvremenoj hrvatskoj dramatici najizrazitija je u kazališnim komadima koje su pisali Ivo Brešan, Ivan Kušan te Tahir Mujičić, Boris Senker i Nino Škrabe.
