ton (grčki τόνος: napetost; glas; boja).
1. Složeni zvuk koji nastaje pravilnim i periodičnim titranjem zraka, a parcijalni su mu tonovi u maksimalno harmoničnom odnosu, te mu se stoga precizno može odrediti tzv. tonska visina. Ton se, za razliku od zvuka u užem smislu riječi (čiji su parcijalni tonovi u manje harmoničnom odnosu, a visina manje jednoznačna), tradicionalno drži osnovnim elementom glazbe. Ton ima četiri bitna obilježja: visinu, trajanje, intenzitet i boju. Visinu određuje frekvencija titranja izvora tona, što se u europskoj umjetničkoj glazbi smatra primarnim obilježjem tona. Naznačuje ju se položajem note, kao znaka za ton u notnom crtovlju. Trajanje tona ovisi o vremenu titranja, a u notaciji ga se regulira sustavom notnih vrijednosti. Intenzitet ili glasnoća tona ovisi o amplitudi titranja te ga se označuje ponešto neodređenim oznakama za dinamiku. Boja je rezultat međudjelovanja različitih obilježja tona (ponajviše odnosa parcijalnih tonova), a uvelike ovisi i o konkretnim okolnostima proizvodnje tona. Budući da je usko vezana za materijal i građu glazbenog instrumenta, boja tona ovisi o raznolikosti načina njegove proizvodnje na pojedinom instrumentu, uporabi velikoga broja različitih instrumenata te vještini njihova kombiniranja u veće sastave (tzv. instrumentacija).
2. U lingvistici, prozodijski element koji se sastoji od visinskih varijacija (visoki, srednji, niski ton) i melodije (uzlazna, silazna itd. linija) i obično, u danom jeziku, zahvaća cijeli slog. Tonovi dolaze u jezicima Dalekog istoka (kineski, vijetnamski i dr.), bantuskim i hotentotskim jezicima u Africi, a u Europi u litavskom, hrvatskom, srpskom te u švedskom i norveškom (→ prozodija).
3. U slikarstvu, naziv za svojstvo i nijansu boje; boje djeluju toplije ako su dublje i zasićenije, a hladnije ako su pomiješane s bijelim pigmentom. Miješanjem više od dviju spektralnih boja dobivaju se međutonovi. Tonskim slikanjem postiže se plastičnost oblika i iluzija prostornosti postignuta linearnom perspektivom i chiaroscurom.
