Tompa, Kamilo, hrvatski slikar, grafičar i scenograf (Samobor, 28. V. 1903 – Zagreb, 23. II. 1989). Diplomirao 1926. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu; studirao povijest umjetnosti u Parizu. Bio je profesor na Arhitektonskom fakultetu i voditelj odsjeka za scenografiju na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu. Isprva je, osobito u crtežima, bio blizak socijalnom programu skupine Zemlja, potom je stilski bio na rubu figuracije i apstrakcije. Nakon rata približio se nadrealizmu (Maneken za istraživanje radijacije, 1964), poetiku kojega je zadržao do 1970-ih, od kada je bio zaokupljen čistom apstrakcijom (ciklus Strukturalne kompozicije). Kao scenograf pretežito je radio za HNK u Zagrebu (M. Krleža, Vučjak, 1950; I. Zajc, Nikola Šubić Zrinski, 1962; W. Shakespeare, Otelo, 1984), a radio je scenografije za animirane filmove. Bavio se dekorativnim slikarstvom (zidne slike u Gradskom podrumu u Zagrebu), keramikom i sitnom plastikom. Pisao je o umjetnosti i problemima dječjega likovnog izražavanja. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1967).
