Tokarczuk [toka'rčuk], Olga, poljska književnica (Sulechów, 29. I. 1962). Diplomirala je psihologiju 1985. u Varšavi, potom je neko vrijeme radila kao psihoterapeutkinja. Iako je već potkraj 1970-ih objavljivala tekstove u književnim časopisima, pisanju se posve posvetila od početka 1990-ih, postigavši zamjetan uspjeh romanom polifonijske strukture Putovanje ljudi Knjige (Podróż ludzi Księgi, 1993), radnje smještene u XVII. st., svojevrsnom inačicom predaje o potrazi za Svetim Gralom. Slijedio je roman E. E. (1995), nadahnut za nju presudnim učenjima Carla Gustava Junga, o sudbini psihijatrijske pacijentice i njezinu traumatskom položaju na početku XX. st., dok je obrise svoje poetike zacrtala (meta)povijesnim romanom Pravijek i ostala vremena (Prawiek i inne czasy, 1996), pripoviješću o nekoliko generacija stanovnika mitskoga poljskoga sela, radnje smještene također u XX. st. te složene naracije, u mnogostrukim pripovjednim tokovima kojega se ogledaju svekolike, podjednako društvene i osobne, naraštajne, kulturološke i svjetonazorske mijene za europskih prevratnih razdoblja.
Romani koji su slijedili – Dom danji, dom noćni (Dom dzienny, dom nocny, 1998), Konačne povijesti (Ostatnie historie, 2004), Anna In u grobnicama svijeta (Anna In w grobowcach świata, 2006), Bjeguni (Bieguni, 2007), Provedi plug svoj preko kostiju umrlih (Prowadź swój pług przez kości umarłych, 2009) – dalje razvijaju prepoznatljive značajke: složenu, nerijetko hibridnu strukturu te prožimanje književnih vrsta i pripovjednih obrazaca (roman, legenda, bajka, esej, dnevnik i dr.), jak utjecaj mitskoga i mitologijskoga te motiva drevnih kultura i religija, doživljaj svijeta kao pojedincu nepronične mreže šifriranih značenja, mistiku životinjskoga i prirodnoga svijeta nedokučivu ljudskom umu, sklonost nadnaravnomu i parapsihološkomu, te osobito pripovjednomu labirintu kao temeljnoj konstrukciji kojom se gradi smisao cjeline, kao u najznačajnijemu romanu Knjige Jakubove (Księgi Jakubowe, 2014), u kojem, kroz perspektive različitih likova, pripovijeda o životu Jakuba Franka, karizmatičnoga vođe židovske heretičke sljedbe, progovarajući o složenostima židovskoga identiteta i asimilacije te istodobno oslikavajući društvenu panoramu Poljske u XVIII. st. U romanu Empuzij: horor prirodne medicine (Empuzjon: horror przyrodoleczniczy, 2022), naglasivši intertekstualne odnose, uspjelo se nadovezuje na kontekst Čarobne gore Thomasa Manna te u zatvoreni svijet sanatorija smješta pacijente koji vode intelektualne rasprave, npr. o feminizmu i mizoginijskom diskursu kanonskih europskih mislilaca.
Objavila je i zbirke pripovijedaka, u kojima je podjednako sklona fantastičnomu i bizarnomu, Ormar (Szafa, 1998), Svirka na mnogo bubnjeva: 19 priča (Gra na wielu bebęnkach: 19 opowiadań, 2001) i Bizarne pripovijesti (Opowiadania bizarne, 2018), kritički esej o prozi Bolesława Prusa Lutka i biser (Lalka i perła, 2001), te zbirku sabranih eseja i intervjua Tankoćutni pripovjedač (Czuły narrator, 2020). Kao najistaknutija suvremena poljska književnica, eruditskog opusa, ali i zapažena društvenog angažmana, dobitnica je mnogih priznanja te Nobelove nagrade za književnost (2018).
