teorija pogrešaka, statistička metoda utemeljena na teoriji vjerojatnosti za obradbu i određivanje točnosti eksperimentalno provedenih mjerenja. Vrijednosti veličina dobivene pokusima neizbježno sadrže pogreške uvjetovane različitim uzrocima. Općenito pogreške mogu biti sustavne ili slučajne.
Sustavne pogreške uzrokovane su na potpuno određen način, npr. nepreciznošću mjernih instrumenata, pa se mogu predvidjeti i otkloniti, npr. redovitim umjeravanjem ili mjerenjem različitim instrumentima svesti na oblik slučajnih pogrešaka.
Slučajne pogreške, u pravilu, izaziva velik broj zasebnih uzroka koji u svakom pojedinom mjerenju različito djeluju. Nemoguće ih je potpuno izbjeći, može ih se uzimati u obzir samo prosječno. To se čini tako da se ponavljanjem mjerenja odredi prosječna vrijednost veličine te odstupanja pri pojedinim mjerenjima kao i krivulja raspodjele tih odstupanja, a to zajedno mjera je pogreške mjerenja, odn. mjera točnosti. Najjednostavniji i u većini slučajeva dovoljno dobar prikaz realnosti jest normalni zakon razdiobe pogrešaka:
,
gdje je f (x) funkcija raspodjele pogrešaka x, σ² disperzija pogreške 
. Najčešće korištena pogreška srednja je kvadratna pogreška (σ), koja je kvadratni korijen disperzije. Prosta srednja pogreška (η) izražava matematičku nadu apsolutne veličine pogreške:
Vjerojatna pogreška (r) veličina je sa svojstvom da je vjerojatnost pogreške koja ne prelazi r po apsolutnoj veličini jednaka 1/2:
Mjera točnosti (h) veličina je definirana kao h = 1/√ 2σ .
