teorija (grč. ϑεωρíα: gledanje, razmatranje, uviđanje, spoznavanje).
1. U filozofiji, sustav znanja ili shvaćanja o nekoj pojavi ili skupini pojava, zasnovan na uočavanju njihove bitne zakonitosti; znanstveno uopćeno objašnjenje, interpretacija određenog iskustva iz jednoga principa; temeljni znanstveni pojmovi neke discipline. Svaka znanstvena hipoteza ako se potvrdi novim empirijskim činjenicama, što ih je ona predvidjela, postaje teorija. Već je Anaksagora smatrao ciljem čovjekova života gledanje skladnoga poretka u svijetu, koji je ustrojen kozmičkim umom (νοῦς). Za Aristotela, teorija je »gledanje poradi gledanja samoga«, tj. nije vođena nekim određenim praktičnim interesom, što se svodi na izvorno grčko razumijevanje te riječi: ϑεωρός je gost na nekoj svetkovini koji ju kao stranac samo promatra, a da sam ne sudjeluje u njoj. »Prva filozofija« za njega je teorijska znanost o prvim principima i uzrocima bića kao bića (ontologija). Podlogu te znanosti čine tri, također teorijski zasnovane znanosti: matematika, prirodoslovlje i teologija, koja je po Aristotelu najviša teorijska znanost zato što se bavi najdostojnijim, božanskim mišljenjem. Utoliko je teorija ne samo najviša znanost nego je i najviši oblik prakse, ona je čovjeka najdostojnija i najviša životna forma zato što se zasniva na mudrosti i po tome se bitno razlikuje od političkog i praktičnoga djelovanja. Već u početcima patristike i skolastike teorija se shvaća kao contemplatio ili kao speculatio: znanstvena spekulacija predstupanj je potpunoga zrenja istine i kao takva ona pripada kontemplativnomu životu (vita contemplativa). U novom vijeku, posebice kod I. Kanta, teorija se ograničuje na odredbe prirode jer o teoriji prirode po svojem propisu ovisi sve ono praktično što treba biti moguće prema prirodnim zakonima. Na temelju Kantova uvida da teorija kao takva ipak nije dostatna za praksu, zato što kao skup pravila ne posjeduje onu individualnu moć suđenja potrebnu za odabir tih pravila, teorija u filozofiji XIX. i XX. st. sve više dobiva status hipoteze kojoj je potrebna praktična provjera, posebice u prirodnim znanostima. Tako se u teoriji znanosti postavlja pitanje: ima li neka teorija samo logičko-hipotetički status ili može po sebi polagati zahtjev za istinitošću i valjanošću (R. Carnap, C. G. Hempel, P. Oppenheim i dr.). S druge strane, teorija se promatra i s obzirom na njezinu povijesnu ukorijenjenost, tj. shvaća se kao historijska analiza određenih znanstvenih pojmova (S. Toulmin, P. K. Feyerabend, Th. S. Kuhn i dr.). U novije se doba susreću i pokušaji da se teorija promatra kao sustav simbola kojemu je potrebna čisto semantička analiza, tj. kao propitivanje smislenosti njezinih iskaza (A. Tarski, W. V. O. Quine). U svojoj kritici tradicionalne metafizike M. Heidegger smatra da se aristotelovski razumljena teorija temelji na čistom predočujućem mišljenju, koje biće svodi na puki predmet, čime se gubi izvorni smisao njegova bitka.
2. U književnosti, apstraktniji pojam izveden iz nekadašnjega specifičnijega pojma teorije književnosti. Posljedica je razgradnje književnosti kao jedinstvenoga predmeta znanja koja je dovela do rascjepkavanja jedinstvenoga znanja o tom predmetu na niz različitih perspektiva. Umjesto prema književnosti kao prije, te se perspektive od kraja 1960-ih okreću jedna prema drugoj. Nastanak se teorije tako vezuje za raspad klasične trodiobe znanosti o književnosti na povijest književnosti, književnu kritiku i teoriju književnosti. Prema američkom teoretičaru književnosti J. Culleru gubljenjem samorazumljivosti pojma književnosti i sama teorija književnosti postaje mjestom spora oko toga što bi trebala biti (Književna teorija: vrlo kratak uvod, 1997). Nastanak teorije ne vezuje se samo za propitivanje pojma književnosti nego i za razmatranje uvjeta u kojima taj pojam dolazi pod znak pitanja. Stoga se teorija vezuje uz osvješćivanje pretpostavki koje omogućuju problematizaciju ideje književnosti, a one nisu samo znanstvene nego i institucionalne, političke i ekonomske naravi. No u takvoj situaciji »prevrjednovanja svih vrijednosti« teorija ne preuzima ni položaj sredstva koje je jedino u stanju potkopati samorazumljivost pojma književnosti, ni položaj spoznaje nadređene povijesti književnosti, književnoj kritici i teoriji književnosti, koje se služe takvim pojmom (metateorije). Ona se ne svodi na obesnaživanje položaja koji ovlašćuju govor o književnosti (književnih povjesničara, kritičara ili samih književnika) na račun onih koji su lišeni položaja pa u književnosti samo zaslijepljeno uživaju (čitatelji). Teorija dakle nije tek zastupnica tog emancipiranog čitateljskog užitka koji izmiče konačnoj konceptualizaciji (npr. u dekonstrukciji) ili postaje mjestom osmišljavanja značenja teksta (npr. u teoriji recepcije). Ona se prije vezuje za čin odbijanja identifikacije s bilo kojom konačnom pozicijom iz koje se provodi vrjednovanje i istraživanje književnosti. Zato se »rad teorije«, kako na razini osporavanja predmeta tako i znanja o njemu, prepoznaje u nijekanju prava pojedinim smjerovima proučavanja književnosti da svoj uvid nadređuju drugima. Kao što sugerira druga polovica XX. st. kao razdoblje nastanka teorije, njezin zadatak da neumorno preosvjetljuje jednu perspektivu drugom izdanak je postmodernističkoga raskida s modernističkom epistemologijom, koja zagovara prevlast znanosti nad predmetom koji proučava. Upravo to navodi Cullera da ustvrdi kako teorija ne uzima za svoj predmet štogod jasno određeno, niti je neki oblik sveobuhvatne, opće teorije. Takav »balansirajući identitet« koji se ne miri ni s osporavanjem književnosti kao predmeta ni s osporavanjem znanja o njemu priskrbio je teoriji status mišljenja koje upućuje još jedino na samo sebe, pa zbog tog autoreferencijalnoga karaktera ostaje razumljivo samo uskomu krugu stručnjaka. Međutim, američki filozof R. Rorty objašnjava da teorija kao način pisanja potječe još iz romantizma (Posljedice pragmatizma, 1982). Ona se već tada nije identificirala ni s vrjednovanjem književnosti ni s društvenom kritikom, a ni sa zagovaranjem neke idealne vizije čovjeka ili društva, nego je sve te sastavnice stopila u novi žanr pisanja. Utoliko je teorija kao hibridni žanr svojevrsni simptom nemogućnosti da se književnost u potpunosti opredmeti u nositeljicu »duha« nekoga razdoblja (povijest književnosti), zastupnicu najviših ljudskih vrijednosti (književna kritika), ili pak odredi kao povlašteno mjesto poetskoga jezika (teorija književnosti). No to je nastojanje teorije da se opire konačnoj identifikaciji s bilo kojom pozicijom te da prokazuje mehanizme kako vlastite tvorbe tako i tvorbe drugih teorija posljedica mnogih preobrazbi u proučavanju književnosti od romantizma naovamo čije etape treba rekonstruirati. U prvoj polovici XIX. st. u njemačkoj tradiciji proučavanja književnosti povijest je književnosti još bila u izravnoj službi buđenja nacionalne svijesti. Međutim, već u drugoj polovici XIX. st. pozitivistički utemeljena povijest književnosti rastakala je jedinstven pojam nacionalne književnosti podvrgavajući ga raščlambama prvo pojedinih razdoblja i autora, a potom, u dosluhu s novom filologijom i poredbenom lingvistikom, proučavanje književnosti uzima za predmet pojedina djela, žanrove i stilove. Tako nacionalna perspektiva ustupa mjesto poredbenoj ili pak specifično književnoj problematici (motivi, periodizacija, stil, žanrovi i vrste). Zbog toga zaokreta napušta se zamisao jedinstvene nacionalne povijesti u korist specifične kulturne povijesti (Geistesgeschichte), što vodi emancipaciji znanosti o književnosti od prirodnih znanosti, koje su u pozitivizmu određivale koncepciju povijesti. To je imalo dvostruki učinak: napuštanje klasičnih djela kao nedostižnog uzora za volju povijesne relativizacije vrijednosti; odbacivanje pozitivističke zamisli o mehaničkoj književnoj evoluciji po kojoj, po uzoru na prirodne vrste, književno stvaranje prati razvojnu liniju uspona i propadanja. Samim se tim mijenja predodžba o razvoju znanosti o književnosti, čiji uvidi više nisu u odnosu međusobnog smjenjivanja (kao u prirodnim znanostima), nego preosvjetljavanja. Međutim, dok su uži znanstveni krugovi ustrajno provodili osamostaljivanje književnosti i pripadne joj znanosti, s druge se strane odvija prilagodba književnosti obrazovnom i odgojnom sustavu, koji se susreće sa sve širim učeničkim i studentskim auditorijem. Stjecanjem akademskog okrilja književnost postaje profesijom, koja kroz tu pedagoško-didaktičku adaptaciju dobiva zadatak privođenja učeničke i studentske populacije najvećim vrijednostima duha. U tom se procesu pragmatičke adaptacije iznevjerava izboreno znanstveno, odn. teorijsko načelo književne autonomije. To s vremenom u pojedinim akademskim smjerovima proučavanja književnosti, npr. kritici primjerenoj djelu E. Staigera ili sociologiji književnosti G. Lukácsa, vodi nijekanju potrebe da se objasne teorijske pretpostavke proučavanja kao da ono proizlazi iz građe same. Zato se pred znanstveno bavljenje književnošću postavlja zahtjev za minimaliziranjem teorijskog aparata, a iz nastave i studija književnosti isključuju se teorijski problemi. Drugim riječima, niti bi se teorija trebala baviti književnošću, niti bi se akademski pogon trebao baviti teorijom. Napose se u Engleskoj institucionalizacija proučavanja i predavanja književnosti u prvim desetljećima XX. st. vezivala za romantičarski ideal djela kao zastupnika organske cjeline nasuprot rascjepkavajućim mehanizmima suvremenoga društva (T. Eagleton, Književna teorija, 1983). Posrednik je bio M. Arnold (Kultura i anarhija, 1869) koji je od njemačkoga romantičarskoga pjesnika i filozofa F. Schillera preuzeo koncepciju estetičkog odgoja čovjeka i afirmirao pojam književne kritike (literary criticism) kao ovlaštenoga čuvara (appointed guardian) kulture, odn. univerzalnih ljudskih vrijednosti. U takvoj konstelaciji književnost je trebala poslužiti istodobno kao sredstvo za poravnavanje društvenih razlika, a time i kao ustanova za njihovo održavanje. Drži se da proučavanje književnosti kao književnosti, a ne kao filozofijskoga, religijskoga, moralnog ili političkoga izvora služi unaprjeđenju humanoga u ljudima. Na tu se koncepciju nadovezao F. R. Leavis, koji je kritičaru dodijelio položaj zastupnika duhovne manjine koji štiti visoku kulturu od degradacije (Masovna civilizacija i kultura manjine – Mass Civilisation and Minority Culture, 1930). Ljudi uvidom u najviša dostignuća ljudskoga duha, ostvarenim školskim odgojem, prepoznaju prednost razuma nad malograđanskim strastima koje potpiruju uvjeti kapitalističkoga društva. No ni ta isključivost liberalno-humanistički utemeljene kritike koju su zagovarali Arnold i Leavis nije mogla odoljeti zahtjevima diferencijacije društva koju je počela pratiti i profesionalizacija akademskoga pogona.
Ključni obrat u proučavanju književnosti dogodio se pojavom prvih književnoznanstvenih škola u prva tri desetljeća XX. st. (nova kritika i ruski formalizam) a potom bujanjem različitih književnoznanstvenih smjerova od sredine stoljeća (strukturalizam, poststrukturalizam, psihoanalitička kritika, feministička kritika, postkolonijalna kritika, marksistička kritika), kada se postupno dokidao konsenzus i oko pojma književnosti i znanstvenog pristupa koji bi prihvatio specifičnosti sve problematičnijega predmeta bavljenja. Kako tumači Culler, upravo je to imalo za uzrok smjenjivanje javne kritike kakvu su zagovarali Arnold i Leavis akademskom znanošću o književnosti koja nije posvećena samo proučavanju književnosti nego i vlastitih pretpostavki (Uokvirivanje znaka: kritika i njezine institucije – Framing the Sign: Criticism and Its Institutions, 1988). Teorija se sve više odvaja od književnosti i njezinih funkcija (autor, čitatelj), a sve više posvećuje samoj sebi i uspostavi vlastitoga kategorijalnog sustava. Pritom raskid teorije s prethodno opisanim tradicionalnim oblicima proučavanja književnosti nalazi potporu u relativističkoj epistemologiji, koja potkopava neovisnost opisa o objašnjenju – nema opisa bez teorije ili modela unutar kojega se ustanovljuje (Max Black, Nelson Goodman, P. K. Feyerabend, T. Kuhn). Potom poststrukturalizam, psihoanalitička kritika, feministička kritika, postkolonijalna kritika, marksistička kritika redom odbacuju zamisao o ideološki i politički nepristranom znanstvenom jeziku, odn. neovisnost postupaka tvorbe znanja o mehanizmima provedbe moći (M. Foucault, Nadzirati i kažnjavati, 1975; Povijest spolnosti I, 1976). Zato ne gubi samorazumljivost samo književnost kao predmet nego i sama pozicija kritičara u trenutku kad on više ne može govoriti u ime kakve univerzalne vrijednosti ili društvene skupine, a da pritom ne isključi kakvu drugu. I upravo na toj točki na kojoj subjekt interpretativne kritike gubi suverenost svojega položaja nastaje teorija. Dok je bavljenje književnošću prvo bilo okrenuto poučavanju autora, potom neobrazovana čitatelja (Arnold), potom obrazovana čitatelja-studenta (Leavis), sad se »teoretičar«, »književni znanstvenik« okreće raspravi s »kolegama« unutar struke. Prema nekim tumačenjima taj slijed od povijesti književnosti preko kritike do teorije imao je za posljedicu udaljavanje teorije od njezina predmeta (William Cain, Kriza kritike – The Crisis in Criticism, 1984; E. Said, Svijet, tekst, kritičar, 1983). Po njima je teorija oblik diskursa koji više govori o sebi nego o svojem predmetu. Međutim, u reakciji na te kritike teorija napušta izvanjski položaj spoznaje dovoljne same sebi preuzimajući obilježja književnosti, odn. poprimajući i sama fikcionalna obilježja: teorija književnosti postaje teorija kao književnost (Elizabeth Bruss, David Simpson). Na taj način, priznavanjem vlastite fikcionalnosti, teorija napušta težnju prema položaju moći u odnosu na svoj predmet jer teoretičar razmišlja o književnosti uvijek i jedino kroz književnost.
