Deng Xiaoping [dəŋ iaupʰiŋ] (pinyin) (Teng Hsiao-p’ing), kineski političar i državnik (Guangan, 22. VIII. 1904 – Peking, 19. II. 1997). Studirao je političku znanost na pariškoj Sorbonnei (1921–24), gdje je pristupio Komunističkoj partiji, potom je boravio na studiju u Moskvi (1925–26). Vratio se u Kinu i postao politički i vojni rukovoditelj u Jiangxiju. Sudjelovao je u građanskom ratu protiv Koumintanga (1927–36) i u tzv. dugom maršu Crvene armije (1934–35). U ratu protiv Japana (1937–45) vodio je partizanske jedinice. Bio je politički komesar VIII. armije. Od 1945. bio je član CK KP Kine, od 1952. zamjenik premijera, od 1955. član Politbiroa i generalni sekretar CK KP Kine. Nakon sloma tzv. velikog skoka naprijed, zauzimao se za pragmatičnu politiku. Tvorac je ideje o »četiri modernizacije« (u poljoprivredi, industriji, vojsci te znanosti i tehnologiji). Bio je protivnik radikalizma Mao Zedonga. U vrijeme kulturne revolucije 1967. uklonjen je sa svih položaja pod optužbom za revizionizam. Nastojanjima Zhou Enlaja vraćen je 1973. na položaj zamjenika premijera i potpredsjednika CK KP Kine, potom je (1975) postao član Politbiroa i načelnik Glavnoga stožera. Nakon smrti Zhou Enlaja 1976. šangajski radikali (tzv. četveročlana banda) uklonili su ga sa svih položaja, ali nakon smrti Mao Zedonga i uhićenja pripadnika četveročlane bande ponovno je u srpnju 1977. rehabilitiran i vraćen na prijašnje položaje. Pobjeđuje u sukobu s Hua Guofengom te svoje štićenike dovodi na vodeće položaje (1980–81). Postupno se povukao s operativnih funkcija (1987. napustio Politbiro i CK KP Kine, a 1989. mjesto predsjednika Vojne komisije) i djelovao snagom svojega autoriteta. Pokrenuo je gospodarske reforme i modernizaciju u svim područjima kineskog društva, koje su dovele do snažnoga rasta, povećanja standarda, samostalnosti poljoprivrednika i poduzeća te decentralizacije upravljanja. Nastojao je uskladiti gospodarsku liberalizaciju s održanjem komunističkog monopola vlasti. Podupro je vojno slamanje studentskih demonstracija na trgu Tiananmenu 1989. i uklanjanje radikalnijih reformatora (Hu Yaobang 1987., Zhao Ziyang 1989). U vanjskoj politici utjecao je na uspostavu diplomatskih odnosa sa SAD-om 1979. i na normalizaciju odnosa sa SSSR-om 1989.
