Tanizaki Junichirō, japanski književnik (Tokyo, 24. VII. 1886 – Yugawara kraj Tokyja, 30. VII. 1965). Studirao japansku književnost u Tokyju. Djelovao je kao prozaik, dramski pisac, esejist i prevoditelj. Zainteresiran za teme senzualnosti, isprva je pisao po uzoru na O. Wildea, Ch. Baudelairea, A. Francea; pripadao je romantičnoj struji koja se protivila naturalizmu u japanskoj književnosti. Većina njegovih djela naglašeno je senzualna, neka su usredotočena na erotiku, no sva su prožeta duhovitošću i ironijom. Zanimao ga je svijet žena i razorna moć opsjednutosti erotikom. Poslije se priklonio tradicionalnomu japanskom shvaćanju ljepote klasične književnosti razdoblja Heian (794–1185). Uglađenim i istančanim stilom prikazivao je čulnost i mazohizam kao dio erotskih čežnja; česte su njegove teme ljubavni odnosi izvan prihvaćenih društvenih norma (npr. fetišizam u pripovijetkama Demon – Akuma, 1912; Fumikino stopalo – Fumiko no ashi, 1919; lezbijska ljubav u romanu Svastika – Manji, 1928–30., i dr.). Dijelom je autobiografski njegov roman Ljubav budale (Chijin no ai, 1924–25). Njegovim se remek-djelom smatra roman Neki više vole koprive (Tade kuu mushi, 1929), u kojem na primjeru sraza staroga i novoga pokazuje premoć staroga. God. 1932. počeo je prevoditi na suvremeni japanski jezik klasično djelo Pripovijest o princu Genjiju (→ murasaki shikibu), što je utjecalo na njegov pripovjedni stil (npr. roman Sestre Makioka – Sasameyuki, I–III, 1946–48., o ratnom razdoblju i propadanju ponosne i bogate obitelji). Vratio se temama seksualnosti i ljubavi u romanima Majka kapetana Shigemotoa (Shōshō Shigemoto no haha, 1949–50), Ključ (Kagi, 1956), Most snova (Yume no ukihashi, 1959), Dnevnik ludoga starca (Fūten rōjin nikki, 1961–62). U zbirci eseja U pohvalu sjene (Inei raisan, 1933) znamenit je njegov osvrt na japansku estetiku; u njegovim dramskim djelima primjetan je utjecaj kazališta iz razdoblja Tokugawa (1600–1868).
