Tadijanović, Dragutin, hrvatski pjesnik (Rastušje, 4. XI. 1905 – Zagreb, 27. VI. 2007). Diplomirao je 1937. književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1944. književni tajnik u HIBZ-u, a od 1945. urednik u Nakladnom zavodu Hrvatske. Od 1953. do umirovljenja 1973. direktor Instituta za književnost i teatrologiju JAZU-a; redoviti član JAZU-a (danas HAZU) od 1965. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1967) i Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1982).
U književnosti se javio 1922. pjesmom Tužna jesen u Omladini, pod pseudonimom Margan Tadeon. Pod svojim imenom objavljivao je od 1930. Opredijelio se za zavičajnu i intimnu tematiku. Tadijanovićeva lirika nije obilježena unutarpoetičkim skokovima u odabiru tema i motiva, lirski subjekt gotovo uvijek ima isti, nepromijenjen status, a takav je i jezično-stilski repertoar. Prva faza (1920–35; zbirke Lirika, 1931; Sunce nad oranicama, 1933) obilježena je izrazitom povezanošću s rodnim krajem, prirodom, sjećanjem na idilične dane djetinjstva (pjesme Visoka žuta žita, Žene pod orahom, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, Daleko su od mene oranice, Da sam ja učiteljica, Sunce nad oranicama). Došavši u Zagreb, ostao je mitski povezan s Rastušjem, pa njegovom lirikom prevladavaju osjećaji osamljenosti, otuđenosti, čežnja za mjestom pripadanja. Pjesme su pisane jednostavnim, jasnim jezikom, a ključni je lajtmotiv tema povratka. U drugoj fazi (1950–86; zbirke Pjesme, 1951; Blagdan žetve, 1956; Srebrne svirale, 1960; Prsten, 1963; Vezan za zemlju, 1974) bavi se antitetičkim pojmovima urbano – ruralno, europsko – zavičajno, prošlost – budućnost. Počinje propitivati i egzistencijalistička i ontološko-metafizička čovjekova stanja. Gubljenje veza s Rastušjem pokazuje se kao gubljenje kontakta sa smislom života, što rezultira čvršćom »gnoseološkom utemeljenosti« (T. Maroević) njegove poezije. Usmjerava se prema urbano-povijesnim i metapoetsko-intertekstualnim sadržajima pjesme (Prsten, Kad me više ne bude, Na grobu Georga Trakla, Ad honorem et gloriam, Ljudski vijek, Razgovor sa sjenom visoke planine, Sjeni Julija Klovića). Zbirka Prijateljstvo riječi (1981) označava raskid s idealiziranim karakterom ranije lirike, a Kruh svagdanji (1986) s rodnim Rastušjem. Svjestan iskustvene važnosti pjesama uopće, Tadijanović im daje notu autobiografičnosti, a istodobno ih, navođenjem mjesta i vremena nastanka pjesme, smješta u stvarni kontekst, potvrđujući time izrazitu poetsku samosvijest (More u meni, Oblak, Što li je s mojom pjesmom u Kini, Na stolu kruh, Grozd, Sve je već rečeno, U sjeni mrke krošnje, U smrt Antuna Šoljana, Pjesanca svetome Vlahi u Dubrovniku). Iako se znao okušati i u haikuu i u sonetima, u stilsko-izražajnom i stihotvornom smislu nastavljač je slobodnoga stiha (od Janka Polića Kamova, Miroslava Krleže i A. B. Šimića), obilježenog odmjerenim, biranim figurama i jednostavnim leksikom. Ritmičnost se ostvaruje zvukovnom, leksičkom i sintaktičkom kombinatorikom, pri čem ponavljanja, izdvajanja i suprotstavljanja imaju odlučujuću ulogu, što pridonosi komunikativnosti njegove lirike. Stil mu je lapidaran, formiran pod utjecajem Biblije, A. B. Šimića, Giacoma Leopardija i Friedricha Hölderlina. Kritika je isticala i Tadijanovićevo oslanjanje na stihove narodnog metra (osmerce i deseterce), koji se nalaze u osnovici njegovih slobodnih stihova. Tadijanovićeva osobnost i stvaralaštvo svrstali su ga među najpopularnije autore hrvatske književnosti, o čem svjedoče mnogobrojna ponovljena izdanja njegovih knjiga u Hrvatskoj i prevođenje na dvadesetak svjetskih jezika.
Uredio je mnogobrojna izdanja djela hrvatskih pisaca XIX. i XX. st. (Vladimir Vidrić, Josip Kozarac, Silvije Strahimir Kranjčević, Kamov, Ivan Goran Kovačić i dr.), a posebno se ističe dvodesetljetni urednički rad na projektu kritičkog izdanja sanranih djela Antuna Gustava Matoša (JAZU, 1973–76). Sastavio je nekoliko antologija (Hrvatska moderna lirika, 1933., s Olinkom Delorkom; Četrdesetorica: pregled mlade hrvatske lirike, 1955., s Dobrišom Cesarićem i Šimom Vučetićem; Antologija hrvatskih pjesama u prozi, 1958., sa Zlatkom Tomičićem). Bavio se i prevođenjem (Vítězslav Nezval, Johann Wolfgang Goethe, F. Hölderlin, Novalis, Heinrich Heine).
