Szymborska [šmbo'rska], Wisława, poljska pjesnikinja i esejistica (Bnin kraj Poznańa, 2. VII. 1923 – Krakov, 1. II. 2012). Od 1931. živi u Krakovu, gdje je nakon II. svjetskog rata studirala polonistiku i sociologiju. Bila je članica uredništva tjednika Życie Literackie (1953–81), u kojem je od 1968. objavljivala stalni feljton; potom je bila u uredništvu krakovskoga književnog časopisa Pismo (1981–83). U književnosti se javila dvjema zbirkama pjesama napisanima u duhu socrealizma, no u obzorju ideološkog i političkog »otapanja«, postala je (1956) jednim od pokretača novoga poljskog pjesničkog vala: postavljanjem tzv. elementarnih pitanja, njezina vedro-melankolična lirika demistificirala je svako dogmatsko mišljenje. U zbirkama pjesama (npr. Dozivanje Jetyja – Wołanie do Yeti, 1957; Svaki slučaj – Wszelki wypadek, 1972; Velika brojka – Wielka liczba, 1976; Ljudi na mostu – Ludzie na moście, 1986; Kraj i početak – Koniec i początek, 1993; Vidik sa zrnom pijeska – Widok z ziarnkiem piasku, 1996; Trenutak – Chwila, 2002; Dvotočka – Dwukropek, 2005) izrazila je svijest o relativnosti značenja svijeta oko nas, ali i činjenicu da upravo postavljanjem »metodičkih pitanja« čovjek doživljava radost spoznaje. Slično je stajalište izrazila i u feljtonima-recenzijama (Neobvezatno štivo – Lektury nadobowiązkowe, 1992), u kojima su predmet zanimanja knjige najrazličitijih, često trivijalnih žanrova; ipak, govoreći o »malim« i »velikim« stvarima, autorica izokreće njihove perspektive te otkriva nova, neočekivana značenja. Odmjerenost, blaga ironija i humor svjedoče o intelektualnoj zrelosti toga stvaralaštva i razlogom su njegove široke popularnosti. Uz više uglednih europskih književnih nagrada, dobila je 1996. i Nobelovu nagradu za književnost.