Sydow [sy:'dɔf], Max von (pravo ime Carl Adolf von Sydow), švedski glumac (Lund, 10. IV. 1929 – 8. III. 2020). Diplomirao glumu u Kraljevskom dramskom kazalištu u Stockholmu 1951., u kazalištu u Malmöu započeo suradnju s I. Bergmanom. Na filmu debitirao 1949., međunarodnu pozornost privukao kao srednjovjekovni vitez intelektualac u Bergmanovu Sedmom pečatu (Det sjunde inseglet, 1956). Izražajna lica, istaknuo se nizom karakternih uloga u Bergmanovim filmovima Na pragu života (Nära livet, 1958), kao muškarac koji ne želi dijete, Lice (Ansiktet, 1958), kao markantni opsjenar, Djevičanski izvor (Jungfrukällan, 1959), kao seljak koji osvećuje umorstvo kćeri, Kroz tamno ogledalo (Såsom i en spegel, 1961), kao liječnik koji nije u stanju pomoći psihički poremećenoj supruzi, Pričesnici (Nattvardsgäterna, 1962), kao ribar koji u strahu od atomskog rata počini samoubojstvo, te Vučje doba (Vargtimmen, 1968), Sramota (Skammen, 1968), Strast (En passion, 1969), Dodir (Beröringen, 1970). Majstor sugeriranja potisnutih jakih emocija, zbog snažne prizorne pojavnosti znatno je pridonosio dojmu psihološke razradbe u tim filmovima. Zapaženo je glumio i u filmovima J. Troella, npr. Emigranti (Utvandrarna, 1971) i Nova zemlja (Nybggarna, 1972). Postavši svjetski poznatim, glumio i u američkim filmovima različitih žanrova, npr. Najveća priča ikad ispričana (The Greatest Story Ever Told, 1965) G. Stevensa (kao Krist), Egzorcist (The Exorcist, 1973) W. Friedkina, Hannah i njezine sestre (Hannah and Her Sisters, 1986) W. Allena. Ostali značajniji filmovi: Izuzetni leševi (Cadaveri ecellenti, 1975) F. Rosija, Tatarska pustinja (Il deserto dei Tartari, 1976) V. Zurlinija, Pelle osvajač (Pelle eroberen, 1987) i Najbolje namjere (Den goda viljan, 1992) B. Augusta.
