svjetonazor, opći nazor o svijetu, svjetozrenje koje obuhvaća najviša životna načela. Svjetonazor pretpostavlja kontekst u kojem se na temelju neke slike svijeta odlučuje o bitnim pitanjima značenja i smisla svijeta. Iz svjetonazora se izvode ideali, životna načela, mitovi, religije, političke ideologije, etička, estetska, ekološka uvjerenja i sl. Termin svjetonazor preuzet je iz njemačke filozofije (Weltanschauung) u značenju predznanstvenoga shvaćanja prirode, društva, čovjeka i dr., i u svojoj općenitosti razlikuje se od »pogleda na svijet« (Weltansicht) kao subjektivnoga shvaćanja svijeta. W. Dilthey drži da svjetonazor oblikuje strukturalni kontekst u kojem se na temelju neke slike svijeta odlučuje o značenju i smislu svijeta: »relativnost svake vrste ljudskoga shvaćanja vrsta je svjetonazora; sve teče u procesu, ništa ne ostaje.« U filozofiji M. Heideggera, svjetonazor je predontologijsko uobličavanje slike svijeta.
U fenomenologiji se opisuju različiti svjetonazori (intimni, kauzalni, nedvojbeni itd.), pri čemu se naglašava njihov nadsubjektivni i nadosobni karakter.
Mnogi filozofi (Gerald Heard, J. Habermas, M. Foucault, P. Berger) različito kategoriziraju svjetonazor razlikujući: osjetilno-motorni, arhaični, magijski, mitski, mentalni, psihički, suptilni, kauzalni, nedvojbeni. Magijsko-animistički svjetonazor odlikuje djelomično preklapanje subjekta i objekta: neljudski objekti, npr. neka životinja, izravno se osjećaju kao živi ili čak obdareni dušom ili subjektivnim duhom. Mitski svjetonazor odlikuje mnoštvo bogova, ne kao apstraktnih entiteta, već entiteta osjećajnih moći od kojih svatko ima izravnu ulogu. Mentalni svjetonazor racionalan je: subjektivni svijet temeljno je odvojen od objektivnoga svijeta prirode, pa je problem povezivanja tih dvaju svjetova najveći problem u svjetonazoru. Egzistencijalni svjetonazor shvaća svijet kao kozmos u koji su ugrađene perspektive (unutar kojih nema povlaštenih), a sami pojedinci unutar njih moraju izgraditi neki smisao. Suptilni svjetonazor transcendentalne arhetipove (suptilne obrasce oblika) shvaća kao božanske manifestacije. Kauzalni svjetonazor odlikuje izravna spoznaja beskrajnoga manifestiranog svijeta, poznatoga kao praznost, nerođenost, bezobličnost, iz koje naviru sva očitovanja (jedinstvo bezobličnoga s cijelim svijetom oblika). U A. N. Whiteheada ljudski um kao potencijalan u svojem ustroju dolazi sa svim svojim svjetonazorima.
