struka(e): pravo | politologija

suverenitet (njem. Souveränität < franc. souveraineté, od souverain: suveren) (suverenost), pojam koji označava vrhovnu i konačnu polit. vlast, iznad koje, u pogledu donošenja i provođenja polit. odluka, nema više vlasti. Suverenitet je, uz stanovništvo, teritorij i pravni poredak, jedno od bitnih obilježja države. Unutarnji suverenitet znači da je država najviša vlast na svojem teritoriju te da raspolaže moći kakvu nema nijedna druga društv. organizacija ni pojedinac. Vanjski suverenitet znači da je država neovisna i ravnopravna u odnosima s drugim državama. Ideja suvereniteta u međunar. odnosima potječe iz Westfalskog ugovora (1648), u kojem se kršenjem nastajućega međunar. pravnog poretka smatralo svako miješanje u unutar. poslove druge države. Od tada je ideja tzv. suverene državnosti nositelj djelovanja država na globalnoj razini. Formalno-pravno suverenitet se iskazuje kao akt priznanja postojanja neke države od strane drugih država. Načela koja čine državni suverenitet proklamirana su deklaracijom Opće skupštine UN-a o principima međunar. prava iz 1970. Uz državni suverenitet, postoje i narodni (pučki) te nacionalni suverenitet. Narodni suverenitet može iskazivati legitimacijsko ili organizacijsko načelo vršenja vlasti. Prema prvom načelu, može se smatrati da sva vlast proizlazi iz Boga, koji je narodu povjerio njezino vršenje, ili da ona proizlazi iz samoga naroda. Prema drugomu načelu, narod može vlast vršiti bilo izravno (neposredna demokracija) bilo putem izabranih zastupnika (neizravna ili predstavnička demokracija). Većina suvremenih demokr. država predstavničke su demokracije s nekim elementom izravne demokracije (institut referenduma). Tako se npr. u Ustavu RH (1990) navodi da vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu, koji ju vrši »izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem«. Nacionalni suverenitet izražava se kao pravo naroda, odn. nacije, na samoodređenje do odcjepljenja, što obuhvaća pravo na vlastitu državu. Nacionalni i narodni suverenitet poklapaju se u državi u kojoj svi njezini državljani pripadaju istoj naciji (Francuska) ili se osjećaju pripadnicima jedne nacije bez obzira na različito etničko podrijetlo (SAD). Ustavom RH, Hrvatska se ustanovljuje kao nacionalna država hrv. naroda (ali i država pripadnika manjina).

Ideja suvereniteta javila se u ant. Grčkoj. U Ateni su svi slobodni građani s navršenih 20 god. života ulazili u Ekleziju (starohelenska skupština), koja je izglasavala zakone, ali i odlučivala o ratu i miru, birala najviše vojne i druge dužnosnike, te pod predsjedanjem arhonta (najviši činovnik u polisu) odlučivala o ostracizmu. Prirodno pravo smatralo se jedinim ograničenjem u vršenju drž. vlasti. Grčku su tradiciju donekle preuzeli i Rimljani. Tako je u doba Carstva najvišu vlast (imperium) imao car (princeps), za kojega se smatralo da apsorbira izvornu vlast rim. naroda (imperium populi Romani). Prema D. Ulpijanu, ono što je po carevoj volji ima snagu zakona, jer narod prenosi svu vlast na njega pa sam car može biti izuzet od zakonskih ograničenja (princeps legibus solutus est). Za Dioklecijana je položaj cara ojačao te je on postao neograničen, apsolutan gospodar (dominus) nad životom i smrti svojih podanika. No sukladno prirodnopravnoj tradiciji, smatralo se da car treba vladati na dobrobit svojih podanika. Tijekom sr. vijeka rimska se koncepcija suvereniteta održala u Bizantu, dok je u Zapadnoj Europi postupno oslabjela i nestala. Smatralo se da sva vlast proizlazi od Boga, ali da su duhovna i svjetovna sfera odvojene, te da papa i monarh vladaju svaki u svojem području. Prema papinskoj teoriji, papa vlada kao nasljednik sv. Petra, a car vlada zahvaljujući papi koji ga je okrunio, dok prema carskoj teoriji car vlada bilo kao izravni Božji zastupnik ili kao nasljednik rim. careva. Unutarnja feud. rascjepkanost srednjovj. monarhija i prevladavajuće stajalište da podanici imaju pravo na otpor protiv monarha kada on ne priznaje njihova prava i običaje bili su smetnja razvoju pojma suvereniteta. Prvu modernu teoriju suvereniteta razvio je J. Bodin u Francuskoj u XVI. st.; zastupao je ideju da je apsolutna monarhija najbolji oblik vladavine, podržavši time prevlast kralja nad feudalcima. J. Bodin je drž. vlast definirao kao suverenu vlast koja ne može biti pravno ograničena, a budući da je vladar tada bio oličenje sveukupne drž. vlasti, i on je bio pravno neograničen (apsolutan). Suveren je bio osoba (najčešće monarh) koja vlada drugima po vlastitu nahođenju i bez pravnih ograničenja svojoj vlasti, uz pretpostavku postojanja neizmjenljivih prirodnih, odn. božanskih zakona. U vršenju svojih ovlasti trebao bi, uz prirodno pravo, poštovati i međunar. pravo, odn. preuzete obveze prema drugim državama, kao i prema vlastitim podanicima, te ustavne zakone o nasljeđivanju i neotuđivosti kralj. posjeda. Kada ih ne poštuje, pretvara se u tiranina, ali je i dalje suveren, te podanici nemaju pravo na otpor. Teoriju apsolutnoga monarhijskog suvereniteta do krajnosti je razvio Th. Hobbes u Engleskoj u XVII. st. Za Hobbesa je apsolutni suveren potreban kako bi spriječio rat svih protiv sviju koji bi uslijedio ako bi se ljudi našli u situaciji individualne samouprave, slijedeći samo vlastite interese. Za njega je jedino razumno rješenje prenošenje prava na jednu vlast koja će moći djelovati u korist svih i koja će moći prisiliti sve na pridržavanje dogovorenih sporazuma. Apsolutna monarhija u Zapadnoj Europi bila je postupno zamijenjena ustavnom državom (monarhijom ili republikom), a načelo monarhijskoga suvereniteta načelom narodnoga suvereniteta. J. Locke u Engleskoj u XVII. st. i J.-J. Rousseau u Francuskoj u XVIII. st. izvode potonje načelo iz pojma društvenog ugovora. Prema Lockeu, narod društv. ugovorom prenosi na vladara zaštitu svojih prirođenih prirodnih prava i sloboda, no ne otuđuje ih, tako da mu se vraćaju kada vladar postupa suprotno ustavu. Pravo na otpor ugnjetavanju prirodno je pravo čovjeka. Polit. teorija J.-J. Rousseaua pripisala je suverenitet puku kao autonomnomu polit. tijelu. Prema Rousseauu, pojedinci sklapaju društv. ugovor koji polit. tijelu daje apsolutnu vlast nad njegovim članovima. Njegova je teorija izvor ideje narodnoga suvereniteta, koja se razvila kroz osporavanje apsolutne vlasti monarha. Za Rousseaua nedjeljiva, neotuđiva i apsolutna vlast proizlazi iz naroda, u kojem je svaki pojedinac nositelj dijela suvereniteta. Iz takve teoretske postavke suvereniteta proizlazi ideja izravne demokracije. Prihvaćajući Rousseauovo načelo nar. suvereniteta, ali i praktičnu nužnost polit. organizacije, gdje nar. volja može aktivno djelovati samo u zastupničkom tijelu, I. Kant u Njemačkoj u XVIII. st. izvodi zaključak da teorijski suverenitet naroda i zbiljski suverenitet državne vlasti mora supstituirati drž. suverenitet, koji je ekvivalent prava ili čak umnoga prava. E. J. Sieyès, vodeći zagovornik idealističkih načela Rousseauove teorije, razvio je ideju nacionalnoga suvereniteta, koja je tvrdila da suverenitet nije utjelovljen u pojedincima koji čine neki narod, nego pripada narodu kao cjelini (u smislu neprekinutoga niza prošlih, sadašnjih i budućih naraštaja). Posljedica je toga prihvaćanje predstavničkoga sustava vlasti kao suvremenoga vladavinskoga koncepta.

Državni suverenitet nije neograničen. Načela diobe vlasti i vladavine prava, ljudska i manjinska prava, kao i međunarodno i prirodno pravo neka su od njegovih ograničenja. Na njega utječe oružana, ekonomska i duhovno-ideološka moć države. U XXI. stoljeću suverenitet je stavljen na kušnju povećanjem broja naddržavnih i međunar. institucija i organizacija (kao što su EU, UN, Svjetska trgovinska organizacija, Stalni međunarodni kazneni sud i dr.), koje širenjem i jačanjem vlastitih ovlasti ograničavaju apsolutnu suverenost države na njezinu teritoriju.

Citiranje:

suverenitet. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 23.4.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/suverenitet>.