Sumatra [suma'tra] (indonezijski Sumatera), indonezijski otok u skupini Velikih sundskih otoka, po veličini šesti na svijetu; obuhvaća 443 066 km² s 52 210 926 st. (2010). Pruža se u smjeru sjeverozapad – jugoistok u duljini od oko 1700 km i širini do 400 km. Na sjeveru je Malajskim prolazom odvojen od Malajskoga poluotoka, a na jugu Sundskim prolazom od Jave. Duž jugozapadne obale pruža se 1600 km dug planinski lanac Barisan s vulkanom Kerinci ili Kerintji (3805 m). Istočni dio pretežno je močvarna nizina ispresijecana plovnim rijekama Batang Hari (plovna 480 km), Indragiri, Musi, Mesuji i dr. Od mnogobrojnih planinskih jezera najveće je Toba (1300 km²). Tropska klima (Sumatru presijeca ekvator) sa srednjom godišnjom temperaturom od 26 do 27 °C i godišnjom količinom oborina od 2000 do 4000 mm; u planinama izloženima ljetnomu monsunu padne godišnje i do 6000 mm kiše. Pokrivena je vlažnom tropskom šumom (ebanovina, tikovina). Od poljoprivrednih kultura namijenjenih izvozu uzgajaju se duhan, čaj, kava, kokosova i uljna palma, orašac, papar, kapok i kaučukovac; kukuruz, riža i povrće služe za prehranu stanovništva. Sumatra i okolni otoci imaju znatna ležišta nafte i prirodnoga plina (pretežni dio indonezijske proizvodnje), ugljena, kositra, boksita, zlata i srebra. Tri odvojene željezničke mreže s ishodištima u najvećim gradovima Sumatre (Medangu, Padangu i Palembangu); suvremena cesta koja povezuje sjeverozapadni i jugoistočni dio otoka dovršena je 1980-ih. Naselja na zapadnoj obali Sumatre, osobito u pokrajini Aceh, teško su stradala u prosincu 2004. za tsunamija izazvanog potresom u podmorju Indijskog oceana; poginulo je više od 170 000 ljudi (uglavnom u Acehu).
Povijest. Tragovi ljudskoga djelovanja na području Sumatre potječu iz prapovijesti. U VII. st. došljaci iz Indije osnovali su prvu hinduističku državu središte koje je nastalo oko velikoga hrama Palembang na jugoistočnoj Sumatri. Uz nju (Država velikih hramova) postojao je i niz manjih država. Nakon godina međusobnih sukobljavanja, veći dio Sumatre našao se tijekom VIII. i IX. st. u sastavu javanskoga kraljevstva dinastije Sailendra, osim područja jugoistočne Sumatre, gdje se 671. razvilo kraljevstvo Śri Vijaya sa središtem u Palembangu. Nakon propasti javanske države dinastije Sailendra, ono je u X. st. zagospodarilo Malajskim poluotokom, Sumatrom i zapadnom Javom. U XI. st. to se kraljevstvo raspalo na niz manjih. Među njima se posebno istaknulo javansko kraljevstvo Majapahit, koje je u XIV. st. vladalo, među ostalim, i Sumatrom. Iako je islam prodro na sjevernu Sumatru već u XIII. st. preko muslimanskih trgovaca iz Melake (Malacca) i Indije, dominantnom religijom postao je tek početkom XVI. st., kada su muslimani razbili Majapahit te istočnu Sumatru pripojili sultanatu od Melake, a na preostalom dijelu Sumatre uspostavili niz neovisnih muslimanskih kneževstava (Siak, Indragiri, Minangkabau, Palembang, Indrapura, Djambi i, najmoćnija od njih, Atjeh). Početkom XVI. st. na Sumatru su dolazili Portugalci. Potkraj stoljeća istisnuli su ih Nizozemci, koji su se tijekom XVII. i XVIII. st. učvrstili, pa su pojedina kneževstva postala vazali nizozemske Istočnoindijske kompanije. Za napoleonskih ratova potkraj XVIII. i početkom XIX. st. Britanci su osvojili sve nizozemske posjede u Indoneziji. Londonskim sporazumom 1824. ti su posjedi bili vraćeni Nizozemskoj. Zbog tridesetogodišnjeg otpora domaćega stanovništva, Nizozemska je svoju vlast na otoku učvrstila tek početkom XX. st. Nakon ustanka na Javi 1926., izbio je 1927. ustanak protiv nizozemske kolonijalne vlasti i na Sumatri. Nedostatak koordinacije između obaju otoka omogućio je Nizozemcima da svladaju ustanike. Kao i cijela Indonezija, Sumatra se za II. svjetskog rata nalazila pod japanskom okupacijom (1942–45). Kada se 1945. Indonezija proglasila neovisnom republikom, Sumatra je ušla u njezin sastav.
