sulfonamidi (sulfon[ske kiseline] + amidi), kemoterapeutici, amidi sulfonskih kiselina. Njihova je primjena u medicini započela otkrićem Gerhardta Domagka (1935) da p-aminobenzen-sulfonamid (sulfanilamid), koji nastaje u organizmu raspadom azo-boje prontosil rubrum, snažno djeluje protiv hemolitičkih streptokoka, napose vrbanca (erizipel) i nekih drugih mikroorganizama. Spoznaja da je sulfonamidska skupina nosilac antimikrobnoga djelovanja potaknula je sintezu i med. primjenu velikoga broja sulfonamida u kojima je sulfonamidska skupina vezana uz različite druge kem. skupine i koji prema svojoj kem. građi različito djeluju na različite zarazne mikroorganizme. Sulfonamidi imaju izrazito bakteriostatsko djelovanje, tj. ne ubijaju bakterije i viruse, već ih oštećuju i stvaraju nepovoljne uvjete za njihov rast i razmnožavanje. Zbog svoje kem. srodnosti s p-aminobenzojevom kiselinom, sulfonamidi ju istiskuju iz tvarne mijene mikroorganizama, kočeći njihov razvoj. Sulfonamidi djeluju, slično kao i antibiotici širokoga spektra, na velik broj gram-pozitivnih i gram-negativnih bakterija, kod zaraza streptokokima, stafilokokima, pneumokokima, meningokokima, gonokokima i enterokokima, kolibacilima, salmonelama, šigelama. Djeluju učinkovito i na štapićaste bakterije Proteus vulgaris, Pseudomonas aeruginosa, bacile difterije, te na klostridije, aktinomicete, na viruse trahoma, psitakoze, limfogranuloma i na toksoplazmozu. Vrijeme djelovanja sulfonamida ovisi o stupnju vezanja na bjelančevine i o brzini izlučivanja kroz bubrege. Prema ponašanju u organizmu (farmakokinetskim svojstvima) sulfonamidi se dijele u nekoliko skupina: a) sulfonamidi koji se slabo upijaju iz crijeva pa se primjenjuju kod crijevnih zaraza (sulfagvanidin, sukcinilsulfatiazol), b) sulfonamidi opće namjene, koji se dobro upijaju iz crijeva, brzo prodiru u tkiva i tjelesne tekućine i brzo se izlučuju mokraćom (sulfadimidin, sulfafurazol, sulfadiazin, sulfametiazol, sulfazomidin), c) sulfonamidi s produljenim djelovanjem, koji se dobro upijaju iz crijeva, ali se sporo izlučuju mokraćom (sulfametoksazol, sulfafenazol, sulfadimetoksin, sulfametoksipiridazin, sulfametoksidiazin), d) sulfonamidi vrlo dugoga djelovanja (sulfometopirazin, sulfadoksin), e) sulfonamidi za posebnu namjenu poput plinske gangrene i ulceroznoga kolitisa (sulfasalazin, marfanil). Iako imaju široko područje djelovanja, važnost sulfonamida u med. primjeni znatno je smanjena zbog pojave smanjene osjetljivosti mikroorganizama (rezistencija) na njih, ali i zbog uvođenja djelotvornijih lijekova poput antibiotika. Kao učinkovita i sa slabije izraženom pojavom rezistencije pokazala se i kombinacija sulfametoksazola i trimetoprima, osobito kod zaraza mokraćnog i dišnoga sustava. Međutim sulfonamidi imaju i određene prednosti pred antibioticima u liječenju nekompliciranih akutnih zaraza mokraćnih puteva, kod pneumokoknih, streptokoknih (erizipel) i nekih stafilokoknih zaraza, kod bacilarne dizenterije u kombinaciji sa streptomicinom, pri liječenju kliconoša meningokoka, u zaštiti od reumatske groznice, kroničnoga bronhitisa i malarije. Sulfonamidi se najčešće primjenjuju u obliku tableta, uzimaju kroz usta, ali se koriste i parenteralno, obično u obliku infuzije s fiziološkom otopinom, te lokalno u dermatologiji i oftalmologiji kao prašci, masti i otopine.
