Suárez [suạ'reϑ], Francisco, španjolski teolog i filozof (Granada, 5. I. 1548 – Lisabon, 25. IX. 1617). God. 1564. pristupio isusovačkomu redu, 1565–70. studirao kanonsko pravo i teologiju u Salamanci. Na španjolskim i port. učilištima te u Rimu predavao filozofiju i teologiju (1570–85). Najznačajniji predstavnik španjolske kasne (tzv. druge) skolastike. Glavno mu je teološko djelo Metafizičke rasprave (Disputationes metaphysicae, 1597), u kojem je sustavno obradio metafizička pitanja; bilo je popularno ne samo u katoličkim sredinama nego i na njemačkim i nizozemskim protestantskim sveučilištima. Bio je promicatelj kongruizma, naučavanja o usklađivanju ljudske slobode i božanske milosti. Baštinio je doktrinu L. de Moline te je smatrao da je ljudska sloboda konzekvencija Božje providnosti. S pravnoga područja značajna mu je rasprava O zakonima (De legibus, 1612), koja je utjecala i na postavke H. Grotiusa. Ostala značajnija djela: Obrana vjere (Defensio fidei, 1613), O božanskoj milosti (De divina gratia, 1613), O duši (De anima, 1621).
