stvaranje (lat. creatio), u mnogim religijama, predodžbe o postojećem svijetu kao činu Božjega božanskoga stvaranja. U povijesti religija te unutar kulturnih krugova nastale su mnogobrojne predaje o postanku svijeta (→ kozmogonija). Dok predteističke religije (prapovijesne, plemenske), u kojima nisu postojala personalna božanstva, i postteističke (istočne svjetske religije, svjetovne religije), u kojima se sve postojeće svodi na jednu supstanciju (monizam), drže da su svijet i čovjek nastali iz dinamičkoga kretanja neosobnih sila, teističke religije (politeističke visoke religije, monoteizam) naučavaju da je sve što postoji stvorilo više bogova ili Bog. U mitovima visokih religija stvaranje uglavnom znači uspostavljenje reda u postojećem kaotičnom stanju prirode; red uspostavlja i bogove – kozmogonija je teogonija. Sličnu terminologiju rabe i najstarija biblijska predaja (Post 1, 1–2, 4) i Kuran, ali sam Bog više nije plod (generativno) toga stanja. Međutim, poslije u svećeničkoj predaji Biblija rabi hebrejski glagol bara (»stvorio je«), kojemu je subjekt samo Bog. Kada Bog stvara, nema materije iz koje stvara. No iz samoga konteksta nije jasno može li se govoriti o »stvaranju ni iz čega« (creatio ex nihilo), iako je to u značenju spomenutoga glagola prisutno, a u helenističko doba i jasno rečeno. Starozavjetnom naučavanju o stvaranju Novi zavjet nadodaje da je svijet stvoren i po Kristu, vječnoj Božjoj riječi (Logos), te da je On začetnik novoga neba i nove zemlje.
