stela (lat. stela ili stele < grč. στήλη).
1. U arheologiji, u antičko doba, okomito postavljena kamena ili brončana ploča, sa reljefnim predstavama i natpisima; najčešće nadgrobni spomenik (stela funeraria), ali može biti i počasnog ili votivnog karaktera (stela votiva). Stele s likom vladara javljaju se već u plastici Mezopotamije (Naram-Sinova stela, oko 2250. pr. Kr.). Najstarijim grčkim nadgrobnim stelama smatraju se kamene ploče ukrašene reljefnim spiralama i prizorima lova iz kraljevskoga grobnoga kruga A u Mikeni (XVI. st. pr. Kr.). Tijekom VI. i V. st. pr. Kr., osobito u Atici, nadgrobne stele često imaju izgled edikula u kojima su u visokom reljefu prikazani pokojnici, katkad u scenama iz svakodnevnog života. U rimsko doba stela je omiljena vrsta nadgrobnog spomenika raširena u cijelome Carstvu. Na hrvatskom prostoru stele su se pojavile s grčkom kolonizacijom Visa (Issa) gdje je djelovala i radionica za izradbu jednostavnijih tipova stela, dok se za raskošnije primjerke pretpostavlja da su uvezeni. Dolaskom Rimljana počela je njihova masovna izradba u Saloni, Naroni, Istri, a potom su nicale i radionice u zaleđu Dalmacije (osobito u vojničkim logorima), te u Panoniji. Jačanjem kršćanstva prestaje izradba i uporaba stela.
2. U botanici, središnji cilindar sa svim provodnim elementima, odnosno provodno tkivo zajedno s okruženim dijelom izdanka ili korijena. Različita građa stele opisana je tzv. stelarnim tipovima temeljenima na uglavnom prihvaćenom filogenetskome razvojnom nizu, koji upućuje na putove usložnjavanja i divergenciju provodnoga sustava biljaka od primitivnijih k odvedenijima (tzv. stelarna teorija), iako su pojedini detalji evolucije stela još uvijek predmetom rasprava. Prepoznatljiva su tri osnovna stelarna tipa: protostela (jednostavna protostela ili haplostela, aktinostela, plektostela), sifonostela (jednostavna, solenostela i diktiostela) i eustela (primarna eustela, atakostela i hiperstela).
