stanovništvo

stanovništvo, ukupan broj ljudi nekoga naselja, kraja, regije, zemlje, kontinenta ili svijeta uopće. Određuje se razmještajem, gustoćom, kretanjem na osnovi popisa, prirodnim priraštajem, prostornom pokretljivošću (→ migracija ili selidba), sastavom i ostalim obilježjima u prostoru i vremenu.

Opća znanost o stanovništvu naziva se demografija, a stanovništvo proučavaju i služe se podatcima o njem i mnoge druge znanosti (ekonomija, geografija, sociologija, biologija, medicina, povijest i dr.).

Geografski razmještaj stanovništva svijeta

Od 510 milijuna kilometara kvadratnih Zemljine površine 29% je kopno, a naseljene je površine, izuzevši Antarktiku, 26,5% (135 milijuna kilometara kvadratnih). Ta u širem smislu naseljena površina Zemlje dijeli se na stalno naseljene prostore (ekumena), povremeno naseljene (subekumena) i nenaseljene prostore (anekumena).

Razmještaj je stanovništva na Zemlji neravnomjeran. Velike su razlike između kontinenata, velikih regija i zemalja pa i između pojedinih krajeva. Porast broja stanovnika, razvoj nepoljoprivrednih djelatnosti (industrijalizacija i tercijarizacija društva) i brzi rast gradskih naselja (urbanizacija) još više povećavaju razlike u razmještaju i gustoći naseljenosti ekumene. Opća gustoća naseljenosti kontinenata kretala se 2013. od 4 st./km² u Australiji s Oceanijom do 135 st./km² u Aziji, dok je prosječna gustoća naseljenosti kopnenoga dijela Zemlje iznosila 52 st./km². Još su veće razlike u gustoći naseljenosti između pojedinih zemalja unutar kontinenata (Nizozemska 404 st./km² i Island 3 u Europi, Bangladeš 1087 i Mongolija 2 u Aziji, Mauricijus 610 te Bocvana i Namibija 3 u Africi, itd.).

Većina stanovnika svijeta živi u manjem dijelu ekumene (zapadna, djelomično istočna i južna Europa, sjeveroistočno područje SAD-a, Japan, jugoistočna Kina, Indijski potkontinent i dr.). Dijelovi južne i istočne Azije, zapadne Europe i sjeveroistočnog primorja SAD-a zauzimaju 8% naseljena Zemljina kopna, a u njima živi 50% čovječanstva. Kada bi ostali dijelovi ekumene bili tako naseljeni, 2013. bilo bi oko 46 milijarda umjesto stvarnih 7,2 milijarde stanovnika na Zemlji.

Vrlo je karakterističan zonalni razmještaj stanovništva (po pojasima zemljopisne širine). Najviše stanovnika živi u pojasu od 20° do 40° geografske širine (55,5%), zatim od 40° do 60° (21,1%), dok u pojasu oko ekvatora (od 0° do 20° geografske širine) živi 23,2%. U studenim krajevima sjeverne i južne polukugle (60° do 90°) živi manje od 1% stanovništva svijeta (2000).

Na sjevernoj polukugli živi 88%, a na južnoj samo 12% čovječanstva. Unatoč čovjekovim dostignućima, prirodna je osnova osnovni čimbenik naseljenosti. Primorski su dijelovi kontinenata dvaput gušće naseljeni od unutrašnjih. Značajno je i veće okupljanje ljudi oko kopnenih voda te uz transkontinentske prometnice i prometna čvorišta. Nadmorska je visina također utjecala na razmještaj i gustoću naseljenosti Zemlje; u nizinskim krajevima (0 do 200 m iznad morske razine) živi gotovo 60% čovječanstva, u brežuljkastim krajevima (200 do 500 m) 23%, u brdskim krajevima (500 do 1000 m) 11%, a u planinskim krajevima (iznad 1000 m) oko 7%. Takav razmještaj ovisi o reljefu, klimi i gustoći zraka, tj. o količini kisika koja se smanjuje s visinom, pa čovjek iz nizine ima smetnje (vrtoglavicu, povraćanje, opću iznemoglost) već na visini oko 2500 m (visinska bolest). Međutim, stanovništvo koje se naraštajima prilagođavalo životu u visinskim predjelima svojim naseljima i općom djelatnošću dopire do gotovo 5000 m iznad mora (Ande, Alpe, Tibet, krajevi oko istočnoafričkih jezera i dr.).

Na Zemlji još ima prostranstava koja nisu naseljena ili su rijetko naseljena, pa teoretski postoje mogućnosti geografske preraspodjele stanovništva iz gusto naseljenih i prenaseljenih područja kao što su pojedini, uglavnom urbanizirani dijelovi Europe, jugoistočne Azije i sjeveroistoka SAD-a.

Osim opće gustoće (broj svih stanovnika na jedinici ukupne površine) izračunavaju se i druge, specifične gustoće. Poznatije su poljoprivredna gustoća (broj poljoprivrednog stanovništva na jedinici poljoprivredne površine), gradska (broj gradskog stanovništva na jedinici površine), seoska (broj seoskoga stanovništva na jedinici površine) i dr.

Popis stanovništva

Popis stanovništva (cenzus) sustavan je postupak prebrojavanja, odnosno evidentiranja sveukupne populacije nekoga područja, najčešće države. Popis stanovništva trenutačan je demografski pokazatelj, budući da je definiran tzv. kritičnim trenutkom popisa (dan na koji se popisano stanje odnosi, npr. u Hrvatskoj 31. ožujka popisne godine). Smatra se najvažnijim izvorom podataka o populaciji. Metodološki, primjenjuju se dvije temeljne koncepcije popisivanja stanovništva. Prema koncepciji stalnoga (de iure) stanovništva, popisuju se sve osobe prema mjestu stalnoga boravka, bez obzira na to jesu li u kritičnom trenutku prisutne. Prema koncepciji prisutnoga (de facto) stanovništva, popisuju se svi zatečeni u trenutku popisa. Prije se više provodio popis prema načelu prisutnosti, a u novije doba češći su popisi prema načelu stalnosti. Popis stanovništva najčešće provode tijela državne uprave.

Prvi popisi zabilježeni su već u starom vijeku, a prema Bibliji i mjesto Kristova rođenja povezano je s popisom pučanstva. Porez i vojačenje bili su glavni razlozi za popisivanje i procjenjivanje stanovništva i imovine. Turski spisi (defteri), crkveni izvještaji (vizitacije) i ostali izvori (matične knjige rođenih, umrlih i vjenčanih u rimokatoličkim župama koje su se uvodile odredbom Tridentskoga sabora 1545–63) omogućili su poslije procjenu stanovništva, domaćinstava (dimova) i naseljenosti pojedinih zemalja. Prvi moderni popisi u Europi bili su provedeni sredinom XVIII. st. u skandinavskim zemljama. Na području pod austrijskom vlašću nepotpuni popisi bili su obavljeni 1754 (tzv. terezijanski popis), potom 1785. u rizničke svrhe (jozefinski popis) te 1805. u vojničke svrhe. Prvim cjelovitim popisima smatraju se oni iz 1857. i 1869. Od tada se u Hrvatskoj provode uglavnom kontinuirano: za austrougarske vladavine 1880., 1890., 1900. i 1910., potom jugoslavenski popisi 1921. i 1931., te nakon II. svjetskog rata 1948., 1953., 1961., 1971., 1981., 1991. i 2001. Posljednji popis u RH proveden je 2011.

Stanovništvo svijeta u prošlosti

Ljudske zajednice, u različitim uvjetima međusobno izdvojenih ekumena, razvijale su se različitim ritmom u borbi za opstanak. Materijalni i duhovni napredak pridonio je snižavanju smrtnosti pa je, uz najvišu moguću stopu rodnosti (fiziološki natalitet), povremeno bio bilježen veći prirodni priraštaj. Međutim, sve do prve poljodjelske revolucije oko 8000 god. prije Krista (plodne nizine na Bliskom istoku) prosječna stopa smrtnosti bila je približno jednaka stopi rodnosti; često se mijenjala ovisno o djelovanju čimbenika koji su ugrožavali pojedine ljudske zajednice (poplave, suše, nerodne godine, slab lov, glad, bolesti i sl.). Zbog toga ni u dugotrajnijem razdoblju nije bilo većega porasta broja stanovnika.

Nakon poljodjelske revolucije nicale su, razvijale se i propadale civilizacije. Smjenjivala su se razdoblja plodnih i nerodnih godina, sitosti i gladi, zdravlja i bolesti. Pljačkaške i rušilačke horde i ratovi uzimali su danak i pridonosili povremenoj depopulaciji jednih, a naseljavanju drugih područja. Računa se da je malo prije prve poljodjelske revolucije na Zemlji živjelo oko 10 milijuna stanovnika, u doba te revolucije oko 50 milijuna, a nakon nje je, do početka nove ere, broj stanovnika porastao na približno 230 milijuna. Prema nekim istraživanjima čovječanstvu je trebalo milijun godina da dosegne milijun stanovnika (tijekom paleolitika), oko 30 000 godina za 50 milijuna (neolitik), zatim 2000 do 3000 godina da dosegne 200 do 300 milijuna. Davnašnja naseobna slika Zemlje pokazivala je povremeno i mjestimično smanjivanje ili povećavanje broja stanovnika. Takvi su primjeri poznati iz staroga i novoga vijeka. Od početka novoga vijeka zbivale su se velike promjene u naseljenosti Sjeverne, Srednje i Južne Amerike, gdje su osobito španjolski osvajači (konkistadori) prorjeđivali domorodačko stanovništvo Meksičke visoravni i Anda ubijanjem (ali i unošenjem zaraznih bolesti iz Europe). Poznato je i demografsko pustošenje zapadnoafričkog primorja u XVII. i XVIII. st., kada su europski gusari i trgovci hvatali stanovništvo i odvodili ga na plantaže južnih krajeva Sjeverne Amerike i na karipske otoke. Poznati su slučajevi širenja zaraznih bolesti u Europi u kasnom srednjem i početkom novoga vijeka. Najčešće su bile epidemije kuge (»crna smrt«) koje su desetkovale stanovništvo. Epidemija koja je harala polovicom XIV. st. u samo tri godine (1348–50) pokosila je četvrtinu tadašnjeg europskog stanovništva. Kineske, japanske i indijske kronike spominju mnogobrojne gladne godine, pošasti i visoku smrtnost stanovništva. Posljednje veće epidemije u Europi bile su potkraj I. svjetskog rata (španjolska groznica), dok je visok pomor uzrokovan glađu i iscrpljenošću zabilježen u nekim afričkim (Nigerija) i azijskim (Bangladeš) zemljama nakon II. svjetskog rata. Procjenjuje se da u svijetu danas kronično gladuje oko 870 milijuna ljudi, među kojima haraju bolesti i visok pomor.

Razvojem medicine potiskuju se bolesti i smanjuje opća smrtnost stanovništva. Prometnom revolucijom (parobrod) bili su stvoreni povoljniji uvjeti za iseljavanje u prekomorske zemlje što je potaknulo rast broja stanovnika (demografska ekspanzija) u Europi i u Americi. Uz postojanu visoku rodnost a smanjenu smrtnost došlo je do većega prirodnog priraštaja (početak demografske tranzicije u razvijenim zemljama Europe). Unatoč pojačanom iseljavanju u Ameriku, procjenjuje se da je broj stanovnika Europe s Rusijom porastao u razdoblju 1650–1750. sa 103 na 144 milijuna. U XVIII. st. i ostali kontinenti bilježili su porast broja stanovnika. U Aziji je od polovice XVII. do polovice XVIII. st. broj stanovnika porastao za 50%. U Kini se relativna politička stabilnost i povoljna agrarna politika dinastije Mandžu odrazila na opći porast broja stanovnika Azije. U Indiji je stanje bilo mnogo teže zbog ratova, a poslije je bilo slično u Indokini i Indoneziji.

Prosječna stopa smrtnosti počela je jače i stabilnije padati u razdoblju 1850–1900. kao pozitivna posljedica primjene znanstvenih, posebno medicinskih otkrića. Tako je godišnja stopa smrtnosti u Europi, koja je polovicom XIX. st. bila oko 22 do 24‰, smanjena do kraja stoljeća na približno 18 do 20‰. U smanjivanju smrtnosti prednjačile su skandinavske zemlje (Norveška i Švedska imale su sredinom XIX. st. stopu smrtnosti oko 20‰, a 1900. 16‰).

Smanjivanje stope smrtnosti povoljno je utjecalo na priraštaj stanovništva, a s priraštajem su se javljali viškovi radne snage koja se u sve većem broju iseljavala u Novi svijet. Usporedno s tim stvarale su se povoljnije mogućnosti za viši životni standard. Odgoj i obrazovanje djece, osobito u razvijenim zemljama Zapada, poskupjeli su, pa se smanjivao broj djece u obiteljima. Smanjivanje stope rodnosti i smrtnosti vodilo je planskomu priraštaju i umjerenim do niskim stopama rasta broja stanovnika. Usporedno s tim događale su se velike promjene u društvenoj podjeli rada; došlo je do još veće polarizacije selo–grad, do smanjivanja broja seoskoga stanovništva a povećavanja gradskoga. Razvijene zemlje već su prevladale demografsku tranziciju i ušle u posttranzicijsko razdoblje (razdoblje niskoga priraštaja stanovništva na osnovi niskih stopa rodnosti i smrtnosti), dok su zemlje u razvoju, prema svojemu stupnju razvoja i društveno-gospodarskim posebnostima, u punom zamahu demografske tranzicije (etapa visokoga priraštaja na osnovi visokih stopa rodnosti, a niskih stopa smrtnosti).

Brojnost suvremenoga stanovništva

U XX. st. stanovništvo svijeta gotovo je dvaput udvostručeno (u odnosu na 1900): oko 1965., kada je dosegnulo 3,3 milijarde, i 2005., kada je dosegnulo 6,6 milijarda. Prosječna godišnja stopa rasta u razdoblju 1980–90. iznosila je 1,7%, a u razdoblju 2000–10. bila je 1,2%. Tako smanjena stopa pokazuje prosječni godišnji porast od približno 79 milijuna stanovnika, što znači da je priraštaj stanovništva svijeta i dalje visok jer se, unatoč smanjivanju stope rasta, povećava ukupan broj stanovnika. Tako je, npr., 1950. porast iznosio 46 milijuna, a 1980. oko 75 milijuna stanovnika. Predviđa se da će se godišnji porast stanovništva ipak početi smanjivati pa bi do 2050. moglo biti između 8,9 i 9,6 milijarda ljudi, s minimalnim povećanjem od 57 milijuna stanovnika na godinu.

Iako stopa rasta svjetskog stanovništva od 1990-ih pada, postoje razlike između razvijenijih i manje razvijenih zemalja, regija i kontinenata na Zemlji. Europa i Angloamerika imaju slabiji porast broja stanovnika, a uglavnom Afrika, Latinska Amerika i Azija bilježe porast stanovništva. Do 1920. gospodarski razvijene zemlje imale su veće stope rasta, no nakon 1950. nedovoljno razvijene zemlje imaju dvostruko veće stope porasta stanovništva pa je sve veći njihov udjel u svjetskom stanovništvu. Od 1950. do 2000. udjel nerazvijenih porastao je sa 67 na 80%. To je jedan od središnjih problema svijeta na početku XXI. st. jer se povećava jaz u razvoju između razvijenih i nerazvijenih zemalja. Najviše stope porasta stanovništva zabilježene su u Africi, a odmah je za njom Latinska Amerika.

Stanovništvo Afrike u drugoj polovici XX. st. raslo je brže nego bilo koje drugo stanovništvo. Vrhunac je bio 1980-ih sa stopama godišnjeg rasta višima od 2,5%. Zato se za Afriku, osobito istočnu, središnju i zapadnu, predviđa najbrži porast stanovništva, čak do milijardu novih stanovnika do 2050. Time bi udjel afričkoga stanovništva u svjetskome dosegnuo 20%.

Početkom druge polovice XX. st. stopa rasta broja stanovnika bila je najveća u južnoj Aziji (južna, jugoistočna i jugozapadna Azija), potom se počela smanjivati, no unatoč smanjivanju prosječne godišnje stope udjela stanovnika južne Azije ona će biti u porastu. Najviše su se smanjile stope rasta u zemljama istočne Azije (Kina, Japan, Mongolija i obje Koreje). Taj je trend u Kini i Japanu dugoročniji pa se predviđa smanjivanje udjela stanovništva istočne Azije u stanovništvu svijeta s 26,5% (1980) na 20,9% (2025). Očekuje se da će 2050. prosječna stopa rasta broja stanovnika Azije (0,3%) biti manja od stope u Angloamerici (0,4%). Procjenjuje se da će se udjel azijskoga stanovništva u svjetskome smanjiti sa 60% (2013) na 54% (2050).

Europa ima najmanju prosječnu godišnju stopu rasta broja stanovnika već nekoliko desetljeća (manja od 0,4%). Sukladno tomu u padu je i udjel europskog stanovništva u svjetskom (10,4% 2013; procjenjuje se daljni pad na 7,4% 2050.

Australija i Oceanija najslabije su naseljen kontinentski prostor na Zemlji s udjelom od samo 0,5% u svjetskom stanovništvu (2013). Stanovništvo u njem najmnogoljudnije Australije ponaša se poput onoga u razvijenim zemljama svijeta pa će udjel stanovništva toga dijela svijeta u svjetskom biti u stagnaciji ili blagom padu.

Prirodno kretanje svjetskoga stanovništva

Sastavnice su prirodnoga kretanja rodnost ili natalitet i smrtnost ili mortalitet, te kao njihova razlika prirodni priraštaj. Kada je više rođenih nego umrlih, prirodni je priraštaj pozitivan, a kada je više umrlih, tada je negativan. Pokazatelj promjene, razlika između stopa rodnosti i smrtnosti, naziva se stopa prirodnoga priraštaja. Razlikuju se vrlo visoka stopa prirodnoga priraštaja (više od 20‰), visoka (15 do 20‰), umjerena (5 do 14‰) i niska (manje od 5‰ na godinu). S obzirom na visine stope prirodnoga priraštaja i njegova trenda, razlikuju se ekspanzivno (koje brzo raste), stacionarno (koje se koleba) i konstriktivno (koje nazaduje) prirodno kretanje broja stanovnika.

U suvremenom svijetu prosječne godišnje stope prirodnoga priraštaja pojedinih zemalja kreću se od nulte (pa i negativne vrijednosti) do gotovo 45‰. Svijet u cjelini i kontinente pojedinačno obilježava smanjenje stope prirodnoga priraštaja, no i dalje postoje velike međukontinentalne razlike. Stupanj razvijenosti glavni je čimbenik razlika, pa razvijena područja imaju niske ili negativne stope prirodnoga priraštaja, a slabije razvijena i nerazvijena područja imaju visoke stope prirodnoga priraštaja. Među kontinentima razlikuju se Europa i Afrika. Niskonatalitetna Europa ima uglavnom negativnu stopu (u tijeku je proces prirodne depopulacije), a pojedine zemlje u tome prednjače, primjerice Bosna i Hercegovina, Bugarska, Italija, Njemačka, Austrija, Hrvatska. Većina afričkih zemalja, kao i pojedine latinskoameričke zemlje, imaju i nadalje vrlo visoku stopu pozitivne prirodne promjene, uzrokovanu ponajprije visokom rodnošću (npr. Niger, Mali, Čad, Angola, Uganda, Somalija).

Sastav stanovništva

Sastav (struktura) stanovništva proizlazi iz prirodnoga kretanja, prostorne pokretljivosti (migracije), društvene podjele rada, gospodarske razvijenosti, narodnosne, vjerske i ostalih osobitosti. Značajniji su sastavi po dobi i spolu (biološki), po gospodarskoj djelatnosti (gospodarski), školskoj spremi (obrazovni), narodnosti (nacionalni), vjeri (religijski), baštini (kulturnopovijesni) i dr.

Sastav po spolu i dobi pokazuje broj muških i ženskih stanovnika te njihovu dob (starost). Tim je sastavom određena uglavnom sposobnost stanovništva da se obnavlja (reproducira) u uvjetima monogamnoga braka (jedna žena, jedan muškarac). Rađanje muške i ženske djece podjednako je, točnije, na 100 muške djece rodi se oko 95 ženske. Uvjeti života nisu svugdje ni uvijek isti za muško i žensko stanovništvo pa otuda veće razlike u broju jednih i drugih. Općenito su u patrijarhalnim zajednicama mnogobrojniji muškarci, a u razvijenim suvremenim zajednicama žene. Različita je, dakle, smrtnost, a ona je posljedica različitih društvenih odnosa i uvjeta življenja muških i ženskih stanovnika (specifični mortalitet). Iako te razlike nisu velike (osim u slučaju ratova i sl.), vrlo su značajne i indikativne. God. 2010. bio je podjednak broj muških i ženskih stanovnika. Broj muškaraca na 100 žena (koeficijent maskuliniteta) iznosio je 101,6. U Europi je udjel muškaraca najmanji (92,8). To je posljedica različite stope smrtnosti po spolu (diferencijalni mortalitet). U slabije razvijenim područjima svijeta muškaraca je uglavnom više nego žena. God. 2010. najveći koeficijent maskuliniteta imala je Azija (104,8). U Hrvatskoj je više žena nego muškaraca: 2011. na 100 muškaraca bilo je 107,4 žena.

Stanovništvo svijeta i kontinenata/makroregija od početka nove ere do početka XXI. st., prema odabranim godinama (u milijunima)

 

* Bivši SSSR (uključivši i azijski dio) u godinama do 1800. bio je uključen u Europu.

** 2005. i 2013. Rusija i europski dijelovi bivšeg SSSR-a uključeni su u Europu, a ostale novonastale države u Aziju.

Izvor: I. Nejašmić, Demogeografija, 2005. Za 2013. god. UN, 2013.

Površina, stanovništvo i gustoća naseljenosti kontinenata 2013 (procjena UN-a)

Područje	Površina		Stanovništvo 2013.
	u 1000 km²	%	u milijunima	%	na 1 km²
Afrika	30 305	22,2	1111	15,5	36,7
Angloamerika	21 962	16,1	355	5,0	16,2
Australija i Oceanija	8536	6,3	38	0,5	4,4
Azija	44 397	32,6	4299	60,0	96,8
Europa	10 520	7,7	742	10,4	70,5
Latinska Amerika	20 535	15,1	617	8,6	30,0
Naseljeno kopno	136 255	100,0	7162	100,0	52,5
Cijelo kopno	149 000		7162		48,1

Izvor: UN, 2005., UN, 2013.

Promjene u dobnom sastavu (starosna struktura) upućuju na različito prirodno kretanje broja stanovnika kontinenata i njihovih područja. Dobni je sastav posljedica prirodnog i općega kretanja broja stanovnika. U dobnom sastavu razlikuje se mladost (ekspanzivnost), zrelost (stabilnost) i starost (konstriktivnost) stanovništva. Stanovništvo svijeta u cjelini je danas mlado, jer mu obilježje daju tri četvrtine zemalja u razvoju. Stanovništvo razvijenih dijelova svijeta, međutim, stari, a pomlađuje se stanovništvo zemalja u razvoju. Medijan (vrijednost koja dijeli stanovništvo na dva jednaka dijela) svjetskog stanovništva 1980. bio je 22,6 godina; 2000. bio je 26,1 godinu, 2011. bio je 29,4 godine, a 2050. iznosit će, prema procjeni, 37,9 godina. Znači da je 1980. polovica stanovništva svijeta bila mlađa od 22,6 godina. Predviđa se da će medijan dobi europskog stanovništva 2050. biti 45,7 godina, a afričkog stanovništva 26,4 godine.

Godišnji porast broja stanovnika svijeta, razvijenih i nedovoljno razvijenih zemalja u razdoblju 1950–2010 (u milijunima)

Razdoblje	Svijet	Razvijene zemlje	Nedovoljno razvijene zemlje	Udjel (u %) nedovoljno razvijenih zemalja u ukupnom porastu
1950–60.	50,3	11,3	39,0	77,5
1960–70.	67,8	10,4	57,4	84,7
1970–80.	75,0	8,7	66,3	88,4
1980–90.	83,0	7,3	75,7	91,2
1990–2000.	86,0	6,2	79,8	92,8
2000–2010.	78,8	4,8	74,0	93,9

Izvor: UN, 1992., UN, 2013.

Projekcija kretanja broja stanovnika svijeta i pojedinih kontinenata/makroregija po srednjoj stopi rasta u razdoblju 2015–2100 (u milijunima)

Područje	Godina
	2015.	2025.	2050.	2075.	2100.
Europa	743	741	709	665	639
Angloamerika	361	390	446	490	513
Australija i Oceanija	39	45	57	66	69
Afrika	1166	1468	2393	3386	4185
Latinska Amerika	630	691	781	783	736
Kina	1402	1449	1385	1206	1086
Indija	1282	1419	1620	1631	1547
Ostala Azija	1701	1881	2159	2182	2079
Svijet	7324	8084	9550	10 409	10 854

Izvor: UN, 2013.

Sastav stanovništva po spolu i dobi obično se prikazuje dobno-spolnom piramidom (biološkim stablom). Takvom slikom lako se uočava obilježje sastava po spolu i dobi te ocjenjuje njegov trend (razvoj). Tipu stanovništva koje je po spolu ujednačeno i po dobi mlado odgovara visok udjel mladih stanovnika i simetričan trokut široke osnovice. Tipu stanovništva koje je po spolu ujednačeno i po dobi staro odgovara visok udjel staračkih skupina i simetričan trokut uske osnovice. Svaki poremećaj po dobi i spolu vrlo je vidljiv, jer su takve piramide krnje. One odražavaju učinak nepovoljnih (nenormalnih) čimbenika (epidemija, rat, iseljavanje i sl.).

Sastav stanovništva po djelatnosti pokazatelj je društvene podjele rada i stupnja opće društveno-gospodarske razvijenosti. Do industrijske revolucije i urbanizacije podjela rada bila je uska; prevladavao je rad u poljoprivredi (primarni sektor, I). S industrijalizacijom i urbanizacijom raste udjel zaposlenih u industriji i s njom povezanih djelatnosti (sekundarni sektor, II). Slijedi razvijenija etapa urbano-industrijskoga društva s porastom zaposlenih u uslužnim djelatnostima (tercijarni sektor, III).

Općenito je razvoj tekao ovako: dugotrajna premoć primarnoga sektora (tip: I, II, III), zatim prijelazna premoć sekundarnoga sektora (tip: II, I, III) i na kraju (kako se predviđa) dugotrajna premoć tercijarnoga sektora (tip: III, II, I). Gotovo sve razvijene zemlje svijeta ušle su 1970-ih u etapu premoći tercijarnoga sektora (najveći udjel zaposlenih u tercijarnom sektoru, zatim u sekundarnom pa u primarnom). Primjeri su SAD (72, 25, 3), Njemačka (60, 37, 4), Švedska (72, 25, 3), Japan (60, 34, 6). U zemljama u razvoju odnos je uglavnom obrnut, što pokazuju primjeri Burkine Faso (10, 5, 85), Indije (21, 13, 66) ili, pak, Filipina (44, 14, 42).

U udjelu gospodarski aktivnoga stanovništva odražava se dobni sastav i gospodarska razvijenost. Stopa aktivnosti (udjel aktivnih u ukupnom stanovništvu) ovisi dakle i o društveno-gospodarskim čimbenicima. Obično je stopa aktivnosti veća u razvijenim, a manja u nerazvijenim zajednicama. Čine ju zaposlene osobe obaju spolova s punim ili skraćenim radnim vremenom, nezaposleni koji traže zaposlenje, te oni koji obavljaju neko zanimanje i pomažući članovi obitelji. Poseban su problem pomažući članovi obitelji te sezonski radnici u poljoprivredi, ribarstvu, šumarstvu i sl. (prikrivena nezaposlenost). Teško se određuje i radni kontingent (za rad sposobno stanovništvo prema dobi) za koji se obično uzima stanovništvo u dobi od 15. do 64. godine života (muškarci) i od 15. do 59. godine života (žene). Ali, niti svi nakon navršene 14. godine života rade, niti svi nakon navršene 64. ili 59. godine života prestaju raditi. Prema tomu, to je samo opći okvir moguće radne snage. U razvijenim zemljama radna se snaga dobiva gotovo samo iz radnoga kontingenta, s tim što se u stvarnosti pretežno počinje raditi poslije (između 16. i 24. godine). U zemljama u razvoju, s obzirom na nerazvijenu poljoprivredu, radna se snaga dobiva djelomice i iz skupina mlađih od 15 godina (dječji rad) i iz skupine staraca (starački rad). Razlike u ekonomskoj aktivnosti i u radnim kontingentima postoje između seoskih i gradskih zajednica unutar jedne zemlje. Važan je pokazatelj i odnos ekonomski aktivnog i neaktivnoga stanovništva (koeficijent ekonomske ovisnosti stanovništva). Privredna djelatnost po granama, zanimanje i položaj u zanimanju daljnja su obilježja sastava stanovništva.

Seosko i gradsko stanovništvo

Stanovništvo se prema prebivalištu dijeli na seosko (ruralno) i gradsko (urbano). Neke zemlje razlikuju seosko i gradsko stanovništvo po broju stanovnika, druge na osnovi udjela poljoprivrednog i nepoljoprivrednog stanovništva. Treće su zemlje sačuvale povijesni (naslijeđeni) kriterij po kojem se poštuje povijesno-pravni status naselja, itd. Brojčanom, gospodarskom i povijesno-pravnom kriteriju može se pridružiti društveno-funkcionalni. Stvarnost je međutim vrlo složena pa su usporedbe pojedinih zemalja i regija svijeta približne. Na osnovi udjela seoskog i gradskoga stanovništva zemlje se dijele na ruralne (s više od 75% seoskog u ukupnom stanovništvu), prijelazne (s 25 do 50% gradskog u ukupnom stanovništvu) i urbano-industrijske (s više od 50% gradskog u ukupnom stanovništvu). Potkraj XX. st. najviše je zemalja bilo u skupini prijelaznoga tipa.

Iako su gradska naselja drevnoga postanka, ona su se jače počela razvijati u industrijaliziranim zemljama od početka klasične industrijske revolucije. Naglo širenje, i kadšto nekontrolirani rast, doživjela su u zemljama u razvoju tek u XX. st., a ponajviše nakon II. svjetskog rata. Godine 1950. živjelo je 28,9% (od 2,5 milijarda stanovnika) u gradskim naseljima, a 1980. udjel se popeo na 41,1% (od 4,5 milijarda stanovnika). Od sredine 2009. više svjetskog stanovništva živi u gradovima nego u seoskim područjima (50,1%). Godine 2013. udjel gradskog stanovništva iznosi 53% (od 7,2 milijarde stanovnika). Računa se da će 2050. taj udjel iznositi 67,2%. Najbrojnije gradsko stanovništvo imat će južna Azija, a u gradovima nerazvijenih zemalja živjet će više stanovnika nego u gradovima razvijenih zemalja.

Brze promjene u rastu broja stanovnika gradova upućuju na promjene općega razmještaja stanovništva svijeta i na snagu preseljavanja. Općenito, tijekom XX. st. trend je bio takav da su se seoska područja praznila (ruralni egzodus), a gradska punila novim stanovništvom (urbana koncentracija). U široj ljestvici dosadašnjih kretanja sa sela u gradove mogu se istaknuti četiri tipa rasta broja gradskog stanovništva: europski (raniji rast i usporavanje u drugoj polovici XX. st.); angloamerički (kasniji rast i nagla ekspanzija); sovjetski (umjeren i nadziran rast); tip zemalja u razvoju (nagli rast u drugoj polovici XX. st.).

Iako se mjerila po kojima se definiraju veliki gradovi i njihove aglomeracije (metropolitansko područje) razlikuju od zemlje do zemlje, ipak se broj stanovnika tih gradova povećava vrlo brzo i uglavnom bez zadovoljavajućega nadzora u zemljama u razvoju. U popisu najvećih gradova svijeta sve je manje onih iz razvijenih zemalja, a sve više gradova iz slabije razvijenih zemalja, gdje prijeti još veći i nekontroliraniji rast gradskog stanovništva čiji će život biti sve tegobniji.

Procjena budućega kretanja stanovništva

Rast broja stanovnika svijeta u drugoj polovici XX. st. bio je jedan od osnovnih problema suvremenoga čovječanstva. Zato se on pomno proučavao i o njem se raspravljalo na nekoliko poslijeratnih međunarodnih skupova (svjetske konferencije o stanovništvu) kako bi se na daljnji porast utjecalo odgovarajućom populacijskom politikom. Isticano je nekoliko načina rješavanja: demografski (smanjiti rodnost); ekonomski (promijeniti ekonomske odnose razvijenih zemalja i zemalja u razvoju); demografsko-ekonomski (smanjivati rodnost i mijenjati ekonomske odnose). Naglo smanjivanje stope smrtnosti nije praćeno smanjivanjem stope rodnosti u zemljama u razvoju u kojima živi tri četvrtine svjetskoga stanovništva. Stanovništvo razvijenih zemalja razvijalo se postupnije, promjene su bile sporije pa su i teškoće znatno manje. Tek se 1970-ih u nekim zemljama u razvoju opažaju znakovi smanjivanja stope poroda, ponajprije u Kini i Brazilu, a najnoviji podatci pokazuju smanjenje rodnosti i u vrlo siromašnim zemljama poput Bangladeša. To je vrlo važno jer su to zemlje s velikim brojem stanovnika. Porast stanovništva, uz pretpostavku srednje visoke stope rodnosti, iznosit će 30,4% od 2011. do 2050. ili 0,72% godišnje, te 13,6% u razdoblju 2050–2100. ili godišnje 0,17%. Prema tomu, slijedi usporavanje porasta broja stanovnika, a nakon 2100. može se predvidjeti i stagnacija.

Populacijska politika

Populacijska politika sustav je mjera i akcija kojima se djeluje na demografske procese kako bi se utjecalo na postojeće stanje i trendove te ih se prilagodilo ekonomskim, političkim i drugim ciljevima. Pokretači i nositelji populacijske politike u pravilu su državna tijela u skladu s općim društvenim normama i vrijednostima. Obično su mjere populacijske politike izravno usmjerene na jednu karakteristiku stanovništva, no pod pretpostavkom da će promjena jedne demografske varijable izazvati lančanu reakciju. Prema općoj podjeli dvije su temeljne skupine: politike koje su usmjerene na promjenu stope kretanja stanovništva (rast ili pad) nazivaju se kvantitativnima, a politike kojima je cilj utjecaj na biološka obilježja stanovništva (primjerice, dobnu strukturu) kvalitativne su. U demografskoj teoriji izdvajaju se četiri tipa populacijskih politika: ekspanzivna politika stimulira porast stanovništva ili podupire postojeću reprodukciju, restriktivna politika ima svrhu spriječiti ili usporiti porast stanovništva, redistributivna politika usmjerena je na prostorni prerazmještaj stanovništva, a eugenička politika treba poboljšati biološka obilježja stanovništva. Prvi primjeri mjera ekspanzivne populacijske politike susreću se u starome Babilonu, a kao klasičan primjer navodi se rimsko zakonodavstvo u doba cara Augusta. U novije doba, između dvaju svjetskih ratova, takvu su politiku vodile Njemačka, Italija i Japan radi povećanja vojne moći te Francuska zbog niskoga prirodnog priraštaja, a u 1960-im i 1970-ima tadašnje socijalističke zemlje (Madžarska, Čehoslovačka, Rumunjska, Bugarska). Istodobno, Indija i, posebice, Kina provode restriktivnu politiku. U Hrvatskoj je Sabor 1996. prihvatio Nacionalni program demografskog razvitka, koji je uključivao mjere ekspanzivne politike radi ublažavanja i ispravljanja izrazito nepovoljnih demografskih pokazatelja (prirodni pad stanovništva i starenje). Iste mjere ekspanzivne politike, uz odgovarajuće mjere redistributivne politike, predlaže i Nacionalna populacijska politika, prihvaćena u Saboru 2006. Neke mjere ekspanzivne politike iskazane su i poticanjem skrbi za obitelj, kao temeljne društvene jedinice, u okviru Nacionalne obiteljske politike, prihvaćene 2003. godine.