Staljin (Stalin) [sta'l’in], Josif Visarionovič (Vissarionovič, pravo prezime Džugašvili [~ga'~]), sovjetski političar i državnik (Gori, Gruzija, 21. XII. 1878. ili 1879 – Moskva, 5. III. 1953). Nakon smrti oca, radnika u Tbilisiju, obitelj je uzdržavala majka. Pohađao je mjesnu školu u Goriju, pa teološko učilište u Tbilisiju. Ondje se uključio u rad studentskoga marksističkog kružoka i pristupio (1898) tbiliskoj organizaciji netom osnovane Ruske socijaldemokratske radničke partije. Zaokupljen revolucionarnim idejama, zapustio je školske obveze i 1899. bio izbačen s učilišta. Idućih se godina isticao kao agitator; 1902. organizirao je štrajk koji je prerastao u oružani sukob između radnika na naftnim postrojenjima i policije. U to je doba dobio nadimak Koba; 1903. dospio je u zatvor, ali je pobjegao s puta u progonstvo pa je od 1904. ponovno bio u Gruziji, gdje je započeo s političkom djelatnošću. Njegovoj ranoj afirmaciji u redovima ruske socijaldemokracije znatno je pridonijelo svrstavanje uz boljševike, nasuprot tadašnjoj menjševičkoj većini u Gruziji. Tako je Staljin bio kavkaski delegat na Tammerforskoj (→ tampere) konferenciji (1905), gdje se prvi put susreo s V. I. Lenjinom, a zatim i na socijaldemokratskim kongresima u Stockholmu (1906) i Londonu (1907). U Bakuu, Staljin je bio glavni organizator štrajkaških akcija, a njegova je uloga bila ključna i u konačnoj prevlasti boljševika nad menjševicima na Kavkazu. Ondje je Koba postao Staljin (prema rus. stal’: čelik); u tadašnjem su se partijskom tisku objavljivali njegovi članci pod naslovom Pisma s Kavkaza. Više je puta bio zatvaran, ali je uvijek bježao. Tako je 1912. iz zatočeništva u Vologdi došao u Prag na konferenciju boljševika, gdje je bio izabran u CK. Njegov tadašnji spis Marksizam i nacionalno pitanje (Marksizm i nacional’nij vopros), nastao 1913. u Beču, dijelom i prema Lenjinovim sugestijama, donio mu je priznanje teoretičara i ugled Lenjinova suradnika, a bio je temelj i njegova kasnijega rješavanja nacionalnog pitanja. Premda je ponovno bio prognan u Sibir (1914–16), u ožujku 1917. vratio se u Petrograd. Tada je postao član uredništva partijskog glasila Pravda. Uz L. B. Kamenjeva i G. J. Zinovjeva, nekoliko je tjedana (od 12. III. 1917) bio glavni zastupnik u Izvršnom komitetu Sovjeta radničkih i vojničkih deputata. Dolaskom Lenjina i drugih istaknutijih boljševičkih vođa Staljinov se utjecaj smanjio, ali je on ipak ostao u krugu boljševičkoga vodstva; bio je urednik Pravde, član politbiroa CK i od 23. X. 1917. član revolucionarnog ureda za vođenje oružanog ustanka. Nakon pobjede revolucije Staljinova uloga isprva nije bila posebno istaknuta; postao je narodni komesar za nacionalna pitanja (1917–23), a uskoro i za radničko-seljačku inspekciju (Rabkrin, 1919–22). Za građanskog rata bio je politički komesar Crvene armije, uglavnom na jugu zemlje oko Volgograda. Već u to doba Staljin je izazvao pritužbe zbog svojega grubog odnosa prema ljudima i represivnih metoda (posebice prema narodima s Kavkaza), ali su se isticale i pohvale njegovoj učinkovitosti. Kada se pogoršalo Lenjinovo zdravlje, Staljin je 1922. postao generalnim sekretarom CK. Lenjin je jednim pismom vodstvu boljševičke partije (tzv. Lenjinov testament, u kojem su bile iznesene kritičke ocjene karaktera pojedinaca u vodstvu) upozorio da bi Staljinove osobine – grubost i samovolja – mogle štetiti partiji, pa je sugerirao da ga se premjesti s položaja generalnoga sekretara na manje važno mjesto. No nakon Lenjinove smrti, Staljin je još više učvrstio svoj položaj na vlasti te si je s pomoću administrativnog aparata osigurao i ključni položaj u Politbirou. Isprva je, u savezništvu s L. B. Kamenjevom i G. J. Zinovjevom, ograničio utjecaj L. D. Trockoga, a nakon njegova uklanjanja okrenuo se i protiv dotadašnjih saveznika. U tim je obračunima Staljin prvi put razvio vlastitu ideološku doktrinu: ideologiji »permanentne (svjetske) revolucije« Trockoga suprotstavio je koncepciju »socijalizma u jednoj zemlji« kojom se, u odnosu na tzv. lijevu oporbu među boljševicima, predstavio kao »realist«. Obračunavši se do 1929. s »ljevičarskim« krilom u boljševičkoj partiji, Staljin – koji je i prije bio suzdržan prema Lenjinovoj novoj ekonomskoj politici (NEP) – odlučio je likvidirati i tzv. desnu oporbu, koja je predstavljala oslonac NEP-u. Obračun s N. I. Buharinom i A. I. Rikovom konačno mu je otvorio mogućnost neograničene vlasti nad partijom i državom. Politika ubrzane industrijalizacije države i nasilne kolektivizacije seljačke zemlje, kojom je bilo obuhvaćeno čak 90% zemljišnoga posjeda, dovela je na početku 1930-ih do obuhvatnoga socijalnog terora, masovne gladi i smrti milijuna ljudi. Program industrijalizacije i kolektivizacije utjecao je na daljnju radikalizaciju političkog terora. Nakon ubojstva S. M. Kirova 1934. započeo je dugo razdoblje »čistki«, kojima je bila zatrta svaka stvarna ili tek moguća oporba Staljinu. Procjenjuje se da je u političkim progonima stradalo od 15 do 30 milijuna ljudi. U tim se godinama konačno učvrstio kult Staljinove ličnosti, koji je nadmašio čak i uspomenu na Lenjina. Staljin više nije bio samo neosporni tvorac unutarnje i vanjske politike; njegova je misao propisivala kanone kulture i umjetnosti, pa i znanosti, što je dugo otežavalo uvjete njihova razvoja. U vanjskoj politici Staljin je ponajprije želio osigurati revolucionarne stečevine i cjelovitost SSSR-a. Iako u političkoj izolaciji, uz pomoć Komunističke internacionale (Kominterna) djelovao je na komunističke stranke širom Europe. Uz pokušaj da SSSR što dulje održi izvan sukoba s Njemačkom, dotadašnju je ekskluzivnost KP u Europi zamijenio suradnjom s građanskim strankama, u prvom redu antifašističkim okupljanjem u narodnim frontama. Uvjeren da će zapadne »imperijalističke« zemlje potkraj 1930-ih pokušati izbjeći zaoštravanje odnosa s Njemačkom usmjeravanjem njemačke agresije prema SSSR-u, sklopio je pakt s Njemačkom 1939. Tajni dodatak protokola sadržavao je i ambicije za širenjem teritorija pod njegovom vlašću, koje je i ostvario nakon početka II. svjetskog rata pripojenjem baltičkih država i dijela Poljske. U prvim su se mjesecima nakon njemačkog napada pokazale posljedice »čistki«, jer je Crvena armija, zbog likvidacije zapovjednoga kadra (velikoga broja generala te više od polovice ukupnoga broja pukovnika) i zbog držanja njezinih postrojbi izvan borbene spremnosti, pretrpjela teške gubitke. Tada je Staljin i formalno preuzeo sve ovlasti državne vlasti: u svibnju 1941. postao je predsjednik Sovjeta narodnih komesara (vlade), u srpnju 1941. postao je i predsjednik Komiteta za obranu zemlje, te narodni komesar za obranu. Tijekom rata bila je ublažena politička represija, a i sam je Staljin osobito isticao ruski patriotizam i nacionalizam. Od 1943. nosio je maršalski čin, a od 1945. naslov »generalisimusa«. Na pregovorima sa saveznicima u Teheranu (1943), Jalti i Potsdamu (1945) Staljin je uspostavio strateške temelje za novi međunarodni položaj SSSR-a kao velesile, pragmatično podređujući tomu cilju i međunarodni komunistički pokret. Napustio je politiku narodnog fronta i pomagao dolazak komunista na vlast u zemljama u koje je ušla Crvena armija. Hegemonija SSSR-a u socijalističkome bloku dovodila je međutim i do otpora (prvi u Jugoslaviji 1948). Suprotstavljanje kapitalističkim zemljama vodilo je u poslijeratni hladni rat. U unutarnjoj politici obnovio je političku represiju, a na udaru su se našli različiti »kolaboracionisti« (često oni koji su se borili u Crvenoj armiji i vidjeli Zapad). Tek nakon Staljinove smrti bilo je moguće započeti novu politiku destaljinizacije pod vodstvom N. S. Hruščova i kritički ocijeniti strašne posljedice njegove diktature.
