Šparemblek, Milko, hrvatski baletni plesač, pedagog, koreograf, redatelj i dramaturg (Prevalje, Slovenija, 1. XII. 1928). Pedagozi su mu bili Ana Roje i Oskar Harmoš u Zagrebu, gdje je u HNK-u angažiran 1947. Radio je s Margaritom Froman (S. S. Prokofjev, Romeo i Julija; L. Delibes, Coppélia), Pijom i Pinom Mlakar (F. Lhotka, Balada o jednoj sredovječnoj ljubavi), Miloradom Jovanovićem (I. Stravinski, Apollon musagète; P. I. Čajkovski, Francesca da Rimini), Franjom Horvatom (K. Baranović, Licitarsko srce), Zvonimirom Tajzlom (M. de Falla, Trorogi šešir) i Nenadom Lhotkom (F. Schmitt, Tragedija Salome; Prokofjev, Klasična simfonija). Od 1953. usavršavao se u Parizu, gdje je radio s Olgom Josifovnom Preobraženskom i Sergejem Perettijem, te postao prvi plesač u trupama Janine Charrat, Milorada Miškovića i Mauricea Béjarta, a potom u New Yorku kod Marthe Graham i Joséa Limóna. Plesač izrazito čiste tehnike, u daljnjem razvoju okrenuo se modernom izrazu, koji je obogatio osobnim obilježjem. Od 1955. stvara prve koreografije, među kojima se ističu Quatuor (Raffaello de Banfield, 1957), Čovjek pred zrcalom (M. Kelemen, 1959), Ljubavnici iz Teruela (M. Teodorakis, snimljeno i za film 1961). Nakon angažmana u trupi Ballet du XXe siècle M. Béjarta, gdje je bio i baletni majstor, djelovao je kao koreograf u različitim baletnim sredinama, snimao televizijske filmove (K. Weill i B. Brecht, Sedam smrtnih grijeha; A. Schönberg, Očekivanje; G. Auric, Fedra; B. Bartók, Čudesni mandarin). Bio je ravnatelj Baleta Metropolitan Opere u New Yorku (1971), Gulbenkian Balleta u Lisabonu (1970–75), Baleta u Lyonu (1977–80) i Zagrebu (1992–94). U Hrvatskoj se istaknuo koreografijama Opus 43 (L. van Beethoven, 1975), Trijumf Afrodite (C. Orff, 1975), Simfonija psalama (I. Stravinski, 1976), Pjesme ljubavi i smrti (G. Mahler, 1981), Carmina Krležiana (F. Parać, 1987), Amadeus Monumentum (W. A. Mozart, 1990), Johannes Faust Passion (J. S. Bach i nepoznati srednjovjekovni autori, 2001). Koreografirao je i plesne inserte u operama i scenski pokret u dramama. Za Hrvatsku radio-televiziju režirao je i koreografirao Mathilde (R. Wagner), Chopeniadu (F. Chopin), Gestu za Tina (D. Savin, tekst T. Ujević), Pjesme i plesove smrti (M. P. Musorgski). Dobitnik je mnogih nagrada u zemlji i inozemstvu, 2002. dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo.
