Solženjicin (Solženicin, Solženicyn) [səłž’in’i'cɨn], Aleksandr Isajevič (Isaevič), ruski književnik (Kislovodsk, 11. XII. 1918 – Moskva, 3. VIII. 2008). Najžešći kritičar boljševičke i Staljinove Rusije. Studirao je u Rostovu i Moskvi. Od 1941. bio je vojnik, 1945. uhićen i sve do 1953. zatočen u logorima; do 1956. bio je prognanik u sr. Aziji. Opća je priznanja stekao pripovijestima Jedan dan Ivana Denisoviča (Odin den’ Ivana Denisoviča, 1962) i Matrjonino domaćinstvo (Matrënin dvor, 1963). Prva je od njih pozdravljena kao autentično svjedočanstvo o životu prosječnoga Rusa u koncentracijskom logoru, oslonjeno na stilizaciju seoskoga govora. Druga je značila apoteozu žene napaćene u kolhozu – »na kojoj stoji zemlja ruska«. Obje pripovijesti kao da su označile obnovu ruskog realizma i otvorile prostor nadiranju tzv. seoske proze (V. G. Rasputin, Boris Možajev i dr.). Međutim, pisac je krenuo dalje: roman U prvom krugu (V kruge pervom, 1968) raskrinkava Staljinov sustav dojava i prisluškivanja, utemeljen na stečevinama tehnike, a Odjel za rak (Rakovyj korpus, 1968) beletrizirano je svjedočanstvo o proživljavanju teške bolesti i mudrosti bolesnika, s polazištem u realističkoj tradiciji. Romani su se širili u prijepisima i objavljeni su na Zapadu. Svjetski poznat pisac prihvaćen je kao baštinik velikoga ruskog romana pa mu je 1970. dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, koju nije smio primiti. Ponovno se proslavio knjigom objavljenom u Parizu Arhipelag Gulag (1973–75), u kojoj se osobno iskustvo spaja s bogatom građom o sovjetskim logorima pa čini osebujnu povijest represije u SSSR-u. God. 1974. autor je bio iseljen iz domovine. Živio je najprije u Zürichu, a potom u Vermontu (SAD); vratio se u Rusiju tek 1994. i prihvatio se ideološkoga čelništva dijela ruske inteligencije s pozicija nacije i pravoslavlja.
U progonstvu je Solženjicin radio na golemom proznom djelu pod naslovom Crveni kotač (Krasnoe koleso), posvećenom autorovu viđenju povijesti Rusije između 1914. i 1918. Naslovi prvih svezaka već su svjedočili o piščevim ambicijama: naslovljeni su neobičnim (kompozicijskim) »svežnjevima« (uzel) i mjesecima zbivanja, a sadrže raznoliku građu: čas su reportaže, čas »zapisnici« o političkim sporovima, čas »izvještaji o zbivanjima« (veljača, 1917), fiktivni likovi sudjeluju u tkivu glomaznoga romana usporedno s generalima, stranačkim prvacima (V. I. Lenjin, A. F. Kerenski, P. N. Miljukov). Težnja za modernizacijom povijesnog romana očituje se i u kompozicijskom postupku »ekrana« – osobito u prikazu pojedinih bitaka. Uzorom je autoru bio L. N. Tolstoj, kao nedosegnuti vrhunac ruske književnosti. Ali kao povjesničar Solženjicin je pristraniji od uzora. Riječ je zapravo o ruskim porazima u ratu: za njih nije kriva protivnikova nadmoć, niti nesposobnost vodstva, nego socijalističkih agitacija, izdaja političara, a naposljetku i sam car koji nije znao spriječiti ruski put u provaliju. Svoje memoare autor je naslovio Dospjelo zrnce među žrnovlje (Ugodilo zernuško promež dvuh žernovov, 1998–2003). Velik odjek u Rusiji i u Europi imala je knjiga Dvjesto godina zajedno (Dvesti let vmeste, I–II, 2001–02), o »suživotu« Židova i Rusa. God. 2007. primio je prvi put rusku Državnu nagradu.