Solovjev (Solov’ëv) [səlav’o'f], Aleksandar Vasiljevič (Aleksandr Vasil’evič), ruski pravni povjesničar i arhivist (Kalisz, Poljska, 18. X. 1890 – Ženeva, 14. I. 1971). Završio Pravni (1912) i Povijesno-filološki fakultet (1915) u Varšavi. Bio je asistent na Pravnom fakultetu u Varšavi i Moskvi (od 1914), potom docent na Rostovskome sveučilištu (od 1918), profesor povijesti slavenskih prava na Beogradskom sveučilištu (1920–46) te profesor pravne povijesti na Pravnome fakultetu u Sarajevu (1946–49). God. 1949. bio je uhićen te zatvoren 18 mjeseci. Nakon izlaska iz zatvora emigrirao je 1951. u Švicarsku, gdje je na Ženevskom sveučilištu bio profesor slavistike (od 1952). U svojim radovima bavio se, među ostalim, pravnom poviješću srpskog i južnoslavenskih naroda, heraldikom, bogumilstvom, sfragistikom i arheologijom. Glavna djela: Odabrani spomenici srpskog prava (1926), Zakonodavstvo Stefana Dušana (1928), Postanak ilirske heraldike i porodica Ohmućević (1933), Sabrani spisi reformacije grada Dubrovnika (Liber omnium Reformationum civ. Ragusii, 1936), Vjersko učenje bosanske crkve (1948) i Nestanak bogumila i islamizacija Bosne (1948).
