Šolc, Oto, hrvatski pjesnik i prevoditelj (Karlovac, 26. V. 1913 – Zagreb, 7. XII. 1994). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; radio kao srednjoškolski nastavnik, knjižničar u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, tajnik Drame HNK-a u Zagrebu te kao glavni urednik nakladničkoga poduzeća Mladost. Stvorio je opsežan i kvalitativno ujednačen pjesnički opus od petnaestak knjiga. Do 1950-ih stilski se i tematski nastavljao na trendove hrvatskog pjesništva 1930-ih, pišući vezanim stihom, u osebujnom spoju tradicionalnog impresionizma i ekspresionističkih socijalnih motiva, tematizirajući intimni sukob pojedinca s nehumanošću društvene situacije. Poslije prelazi na nevezani stih, napuštajući rimu, a pjesme se okreću suprotstavljanju senzibilnoga lirskog subjekta svagdašnjici života i refleksiji (Lirika, 1935; Mit izvora Reduse, 1938; Treća knjiga pjesama, 1940; Zvuci i dodiri, 1943; Noć, 1950; Ranjena ptica, 1954; Hljeb nasušni, 1957; Rub, 1958; Pjevač, 1965; Tišine, 1968; Krov: 1950–1970., 1971; Pjesme, 1974; Takav, 1975; Requiem, 1981; Vatra dugog bdjenja nad mojim Karlovcem, 1983). Prevodio je pjesme T. S. Eliota, E. Lasker-Schüler, R. M. Rilkea i G. Trakla.
