Šokci, hrvatska etnička skupina naseljena u Slavoniji, Srijemu, Baranji i Bačkoj, u granicama današnjih triju država Hrvatske, Madžarske i Srbije. Najveći dio Šokaca živi na prostoru istočne Slavonije i zapadnog Srijema (između Slavonskoga Broda, Đakova, Našica, Vinkovaca i Županje), a značajnija su njihova naselja smještena i sjevernije uz Dravu (Donji Miholjac i Valpovo), te u Bačkoj (Bač, Plavna, Mladenovo /Bukin/, Vajska, Sonta, Bački Brijeg, Bački Monoštor, Santovo) i Baranji (Mohač, Draž, Gajić, Duboševica, Topolje). Izdvojena skupina Šokaca živi u rumunjskom mjestu Rekašu, nedaleko od Temišvara, u koje su se doselili iz Babine Grede i okolice potkraj XVII. st. Problem etnogeneze Šokaca nije do kraja razriješen, pa i danas postoje mnogobrojne teorije koje odgovor pokušavaju naći uglavnom u etimologiji njihova imena. Prvi pokušaj znanstvenog tumačenja imena Šokac dao je M. P. Katančić, koji ga je vezivao uz planinu Succus na granici između Trakije i Ilirije. Katančić je smatrao da su Šokci ilirsko-panonskoga podrijetla, a tračko-ilirsku teoriju zastupali su i mnogobrojni kasniji pisci, poput franjevaca I. F. Jukića i Bernardina Unyija. Neka tumačenja vežu ime Šokac uz madžarski jezik, pa je A. Kanižlić tvrdio da ono dolazi od madžarskog sok az: mnogo je, što im je navodno jednom prigodom rekao kralj Matija Korvin kada su od njega tražili određena prava, a J. Bösendorfer to je ime izvodio iz madžarske riječi so kut: slani rudnik, koju je vezivao uz banovinu Soli u Bosni. Međutim, većina povijesnih izvora pokazuje da je ime Šokac usko vezano uz pripadnost katoličkoj vjeri. Početkom XVIII. st. S. Vilov u svojem Razgovoru prijateljskom među krstjaninom i ristjaninom (1736) spominje izraz »pošokčiti« u smislu prevođenja na katoličku vjeru, a A. Bačić u svojoj Istini katolicsanskoj (1732) piše da pravoslavci odbijaju uniju, i to izrijekom »Volijem se poturčiti nego pošokčiti.« Zato prema nekim tumačenjima ime Šokac dolazi od pejorativnoga imenovanja katoličkog stanovništva od strane pravoslavnih susjeda. Tako I. F. Jukić podrijetlo imena Šokac nalazi u riječi šaka, jer su se susjedni pravoslavni Srbi rugali katolicima što se ne križaju s tri prsta, nego cijelom šakom. Pravoslavni Srbi tijekom XVIII. i XIX. st. Šokcima su nazivali sve susjedne katolike u Bosni, Slavoniji, Srijemu, Bačkoj i Baranji, ali i u Lici, čak i u Dalmaciji i na prostoru uže Srbije. Posebice je značajan primjer iz Semiča, u slovenskoj Beloj Krajini, u kojem pravoslavno stanovništvo sve do danas čak i tamošnje domaće Slovence naziva Šokcima, što potvrđuje da to ime nije vezano uz etničku pripadnost, nego uz vjeru. Za razliku od Bosanske Posavine i prekosavskih krajeva, Hrvati su u većem dijelu Bosne, Dalmacije i Like naziv Šokac smatrali uvrjedljivim, zbog čega je 1860-ih G. Martić sa skupinom mladih franjevaca u Sarajevu pokrenuo akciju za njegovo iskorjenjivanje i zamjenu hrvatskim imenom. Smatra se da su Šokci izvorno živjeli na prostoru srednje i sjeveroistočne Bosne, ali su osmanska osvajanja u XVI. i XVII. st. potaknula njihove migracije preko rijeke Save. Prvi znatniji prijelaz Šokaca iz Bosne u Bačku i Baranju zabilježen je već početkom XVI. st., a najopsežnije se iseljavanje dogodilo tijekom Bečkoga (Velikoga) rata (1684–99), kada je gotovo sve katoličko stanovništvo Podrinja i Bosanske Posavine pobjeglo preko Save na oslobođeno područje. Najstariji do sada potvrđeni spomen imena Šokac nalazi se u osmanskom tefteru Srijemskoga sandžaka iz 1566., u kojem se ono pojavljuje kao etnonim uz imena četvorice stanovnika: Ivaniša Šokca iz Strošinaca, Imre Šokca iz Jamene, Mitra Šokca iz Štitara i Matije Šokca iz Opojevaca. Kao skupno ime za hrvatsko katoličko stanovništvo koje je u to doba živjelo u BiH, Slavoniji, Srijemu i južnoj Ugarskoj pojavljuje se u nizu osmanskih dokumenata iz XVII. st. U fermanu iz 1615. tadašnji sultan Ahmed I. naređuje budimskomu veziru i beglerbezima kaniškomu i bosanskomu da zaštite tamošnje Madžare i Šokce od pravoslavnih mitropolita jer je njihova vjera od vjere »Grka, Srba i Vlaha nevjernika sasvim različita«. Barski nadbiskup P. Masarecchi također spominje Šokce koje je susreo kao vodeničare u Višnjici kraj Beograda pri vizitaciji Srbije 1632., a franjevac N. Lašvanin u svojem Ljetopisu piše da su se požeški Šokci 1661. sukobili s pravoslavnim patrijarhom koji ih je želio staviti pod svoju vlast. Godine 1693. spominju se i u sultanskom fermanu u kojem se potvrđuje da oni zajedno s ostalim katoličkim stanovništvom (Latinima, Madžarima, Gardijanima, Lužanima i Arnautima) moraju plaćati crkvena davanja hercegovačkomu pravoslavnom mitropolitu Simeonu. Ime Šokci spominje se i u dvama sarajevskim pravoslavnim crkvenim zapisima iz 1697., koji opisuju da su te godine carski vojnici pod vodstvom princa Eugena Savojskoga preko Save preveli »Hristijane i Šokce«. U XIX. st. Šokci su se aktivno uključili u hrvatski nacionalni pokret, ali su i dalje zadržali lokalni šokački identitet. U Ugarskoj su potkraj XIX. i početkom XX. st. vlasti proganjale sudionike hrvatskog pokreta među Šokcima. To je utjecalo i na slabe uspjehe na kulturnom polju. Kaločki kanonik i naslovni biskup I. Antunović pokrenuo je 1870. u Kaloči Bunjevačko-šokačke novine. Stvaranje Kraljevine SHS dovelo je do oblikovanja novih državnih granica, pa je dio Šokaca ostao u madžarskom dijelu Baranje i Bačke. U Kraljevini SHS bački i baranjski Bunjevci i Šokci zajednički su organizirali Bunjevačko-šokačku stranku, koja je 1926. u cijelosti pristupila HSS-u. Osebujna tradicijska kultura i govor (štokavski ikavski), etnonim, kao i tradicionalni načini gospodarenja (stočarstvo, ribarstvo i poljodjelstvo), zajednička vjerska pripadnost, uz znanje i vjerovanje u zajedničko podrijetlo, unatoč činjenici da već nekoliko stoljeća žive u inorodnom okružju, od matičnoga naroda razdvajani državnim granicama, glavni su čimbenici neprekinutoga osjećaja zajedništva i pripadanja šokačkoj skupini kao i hrvatskom narodu.
