sociologija (socio- + -logija), znanost o društvu, osobito njegovoj strukturi i dinamici, u rasponu od odnosa među pojedincima i manjim skupinama do odnosa među društvima ili tipovima društava, odn. globalnoga društva. Termin sociologija uveo je u prvoj pol. XIX. st. A. Comte, određujući je kao novu, ali najsloženiju u dotadašnjem nizu znanosti, koja metode prirodnih, egzaktnih znanosti primjenjuje na društvo (→ pozitivizam). Tomu su se stajalištu suprotstavili neki drugi klas. sociolozi (M. Weber, G. Simmel), ističući bitnu razliku između prirodnih i društv. znanosti, dokazujući da je društvo, za razliku od prirode, utemeljeno na subjektivnim ljudskim htijenjima i idejama. (→ novokantovstvo; razumijevanje)
Prvi oblici nastave sociologije javili su se potkraj XIX. st. na sveučilištima u Francuskoj, Engleskoj i SAD-u. Između dvaju svj. ratova sociologija je bila zabranjena u zemljama s totalitarnim režimima (nacizmom i fašizmom), a nakon II. svj. rata razvijala se u zapadnim i samo ponegdje u istočnoeur. socijalističkim zemljama (Jugoslavija, Poljska). Polit. diktature zaziru od sociologije zbog njezine usmjerenosti na kritičku analizu »tamne« strane društva, kao što su bijeda, nesloboda, nejednakosti pred zakonom, što ti režimi nastoje prikriti i nametnuti idealnu sliku jedinstvenoga i skladnoga društva.
Klasična sociologija
Klasični sociolozi prethodno su se formirali ugl. u filozofiji, pravu i polit. ekonomiji, no baveći se društvom uvidjeli su potrebu za stvaranjem zasebne znanosti o tom dijelu stvarnosti. Najambiciozniji cilj sociologije odredio je A. Comte, po kojem bi se društvo ne samo analiziralo već bi se i predviđao njegov daljnji razvoj s praktičnom svrhom sprječavanja društv. kriznih stanja i nereda te osiguravanja trajnoga reda. Time je udario temelje sociološkom funkcionalizmu, koji je potpunije razradio É. Durkheim u svojoj teoriji društv. podjele rada i organske solidarnosti, a na sličan način i H. Spencer analogijom između društva i organizma (→ organicizam). K. Marx usredotočio se na dinamiku i promjene društava, uzrokovane klasnim sukobima koji kulminiraju u proturječjima kapitalizma, predviđajući proletersku revoluciju i nadolazak pravednijega društva, socijalizma, čime je udario temelj marksizmu, a svojim načinom analize društvenih suprotnosti i novijoj konfliktnoj teoriji. M. Weber sociologiju je odredio kao nepristrano (polazište »vrijednosne neutralnosti«) proučavanje društv. uvjerenja, odnosa i organizacija, uključujući polit. vlast, koje objašnjava s gledišta razumijevanja značenja koje pojedinci pridaju bilo svojemu društv. djelovanju bilo drugim društv. fenomenima (metodološki individualizam), odbacujući pri tom kolektivni (nadindividualni) determinizam (metodološki holizam ili kolektivizam svojstven Durkheimu i Spenceru, a dijelom i Marxu). G. Simmel je društv. pojave objašnjavao kao niz trajnih oblika (npr. hijerarhija, sukob, konkurencija, jednakost), sadržaj (npr. motivi zbog kojih se ljudi međusobno sukobljavaju) kojih je sporedan (sociološki formalizam). Pravac simbolički interakcionizam utemeljili su G. H. Mead i Herbert Blumer te pripadnici čikaške škole (R. E. Park, W. I. Thomas, F. Znaniecki) tumačenjem prema kojem ljudsko društvo počiva na simboličnim značenjima dogovorenim u interakciji među pojedincima te njihovoj socijalizaciji kroz igru i stvaranje općih predodžbi o stajalištima drugih.
Klasicima sociologije valja pribrojiti i V. Pareta (teorija elita), F. Tönniesa (razlikovanje /tradicionalne/ zajednice i /modernoga/ društva) i L. Gumplowicza (socijalni darvinizam). Iz tako teorijski raznolikih klas. izvora sociologije razvile su se mnogobrojne suvremene sociološke teorije i pravci.
Suvremene sociološke teorije
Funkcionalizam je svoj vrhunac doživio 1960-ih i 1970-ih u obliku strukturalnoga funkcionalizma ili sistemske teorije društva (T. Parsons, N. Luhmann). Društvo analizira kao sustav koji se sastoji od podsustava (kulturnoga, ekonomskoga i političkoga) i koji putem normi programira ponašanje i uloge pojedinaca. Značajan doprinos funkcionalnoj analizi dao je R. K. Merton razlikovanjem manifestnih i latentnih funkcija društv. djelovanja te proučavanjem tipova adaptacije pojedinca na društv. norme, uključujući konformizam i anomiju. Noviji oblici funkcionalizma (R. Boudon, Jeffrey Alexander) više ističu slobodu djelovanja pojedinaca u održavanju sustava. Funkcionalizam je presudno utjecao na raniju teoriju modernizacije koja na razvoj suvremenoga društva gleda kao na proces širenja zapadnoga modela na ostala društva. U novijim inačicama teorije modernizacije više se naglašava kult. raznolikost suvremenih društava, pa se radije govori o »višestrukoj modernosti« (S. N. Eisenstadt), »sudaru civilizacija« (S. Huntington), modernizaciji različitih sustava moći (Michael Mann), te nižoj ili sirovoj i višoj ili »refleksivnoj« etapi modernizacije, prožetoj strategijama i planovima, ali i sumnjama i rizicima pojedinaca, čime se ostvaruje i veći stupanj slobode u odnosu između pojedinca i društva (A. Giddens, U. Beck).
Marksizam je svoj novi vrhunac doživio narastanjem društv. pokreta 1960-ih, osobito studentskom pobunom 1968., kada su najpopularnija bila djela kritičke teorije društva, odnosno frankfurtske škole (posebno H. Marcuse, E. Fromm). Nakon toga, marksizam je postao više analitički te je razvio vlastiti oblik strukturalne analize društva (L. Althusser) i društv. razvoja u obliku teorije zavisnosti (Andre Gunder Frank, S. Amin) i teorije svjetskoga sustava (I. Wallerstein), koje ističu neravnomjeran razvoj u svijetu i izrabljivački odnos razvijenih društava matice, tj. Zapada, u odnosu na periferiju, i teorije o proširenoj reprodukciji društvenih klasa (P. Bourdieu). Teorija komunikativnoga djelovanja J. Habermasa, osebujna je kombinacija marksističkih, kantovskih i weberovskih pretpostavki radi objašnjenja uvjeta izgradnje istinski demokr. društva. Niz teorija društv. sukoba (R. Dahrendorf, Lewis A. Coser, Randal Collins), međutim, ne polazi od pretpostavki marksističke dijalektike (prijelaz iz klasnih u besklasno društvo), nego na klasne sukobe gleda kao na pokretače društv. promjena, nakon kojih se uvijek pojavljuju novi klasni poredci i sukobi. Simbolički interakcionizam razgranao se u drugim srodnim pravcima, kao što su sociološka fenomenologija (A. Schütz) i konstrukcionizam (P. Berger i Thomas Luckmann), koji naglašavaju da je društvo rezultat ugrađivanja subjektivnih značenja i znanja (konstrukcija) u objektivnu stvarnost (institucije, jezik, legitimiranje poretka, povijesnost), etnometodologija (Harold Garfinkel), koja izvor društvenoga poretka vidi u uvjerenjima i značenjima koja se stvaraju u svakodnevnoj međuljudskoj komunikaciji (govoru), te posebno »dramaturški« pristup društv. sredini (kao pozornici) u djelu E. Goffmana. Iz ekonomije i matematike, kao i reduciranoga poimanja Weberove analize društvenoga djelovanja i metodološkoga individualizma, proizašla je teorija racionalnoga izbora, osobito popularna 1990-ih, koja tvrdi da je društvo skup pojedinaca koje u osnovi pokreće sebičan interes, pa se stoga svi oblici društv. djelovanja izvode iz ekonomskog ili tržišnoga načina razmišljanja i djelovanja (J. S. Coleman, Jon Elster). Donekle joj je srodna (sociološka) teorija društvene razmjene (P. M. Blau, G. C. Homans) koja drži da se društv. veze, za razliku od ekonomskih, zasnivaju na povjerenju i da svaki položaj u društvu može postati predmetom »pogađanja«. Najzad, niz postmodernih teorija o društvu, u rasponu od poststrukturalizma do postmarksizma, koje svoje ideje zasnivaju ugl. na djelima franc. filozofa M. Foucaulta (poglavito pojam diskursa), J. Derridaa (pojam dekonstrukcije) i Jeana Baudrillarda (pojmovi znaka, simulacije i spektakla), govori o suvremenom društvu kao o novom tipu društva u odnosu na industrijsko ili moderno društvo. Tako Alain Touraine ističe specifičnu klasnu strukturu i društv. pokrete u postindustrijskom društvu, Zygmunt Bauman i Roland Robertson paradoksalnost istodobnosti globalnoga povezivanja i lokalnoga razdvajanja društva (»glokalizacija«), M. Castells uspon umreženoga društva koje se temelji na informacijskoj tehnologiji, poduzećima sa smanjenom administracijom i špekulantskom kapitalizmu. Tom nizu teorija valja dodati i teorijske dekonstrukcije kategorije roda (Janet Saltzman Chafetz, Ann Oakley, Judith Butler, D. E. Smith), rase (Cornel West, Tzvetan Todorov), te etničnosti i nacije (Rogers Brubaker, Nira Yuval-Davis).
Razine sociologijske analize
Razlike između teorijskih pravaca često se podudaraju s različitim područjima analize društv. pojava. Tako je simbolički interakcionizam usredotočen na mikroskopsku analizu, odn. na male skupine i svakodnevne situacije, dočim se funkcionalizam i marksizam usredotočuju na makroskopsku analizu, odn. velike skupine ili cijela društva. Također, prvi naglašava subjektivni, a potonji objektivni karakter društv. činjenica. George Ritzer predložio je da se različita područja analize integriraju u jedinstvenu cjelinu, budući da su sva podjednako nužna da bi se u potpunosti objasnile društv. činjenice. Tako bi npr. »makroobjektivna« razina analize obuhvaćala društvo, pravni sustav, birokraciju, tehnologiju i jezik, »makrosubjektivna« kulturu, norme i vrijednosti, »mikroobjektivna« obrasce ponašanja i interakciju, a »mikrosubjektivna« različite oblike društv. konstrukcije zbilje, uključujući dogovorene interpretacije značenja društv. zbivanja. Drugi autori upozoravaju, pak, na »ontološki relativizam« ili nepremostivost razlika među razinama analize i smatraju da svaka od njih, npr. analize međunar. odnosa, odnosa među institucijama te među pojedincima ili analize samih pojedinaca, sadrži vlastite uzročno-posljedične mehanizme (Johan Vincent Galtung, Thomas Brante), dočim se pokušaji opće teorijske sinteze smatraju problematičnima ili preuranjenima. Empirijski istraživači u sociologiji najradije prihvaćaju Mertonovu ideju »teorije srednjega dometa« koja umjesto velikih teorijskih sinteza predlaže usklađivanje teorijskih okvira s razinom empirijskoga uopćavanja. Pa ipak, jaz između empirijski zasnovanih i teorijski općenitih sudova još uvijek se teško premošćuje. Stoga su neki autori (R. Boudon) predložili podjelu na spoznajnu ili znanstvenu sociologiju, koja istražuje društvo prema vlastitu programu i tako unaprjeđuje znanje o društvu, i komornu ili deskriptivističku, koja istražuje društv. pojave prema interesu vanjskih naručitelja (npr. država, medija, industr. poduzeća, poslovnih tvrtki) i stoga ne unaprjeđuje znanje o društvu. Neki drugi autori (J. Goldthorpe) budućnost sociologije vide u suradnji između tih dviju vrsta.
Posebna sociologijska područja
Zbog gotovo nepreglednoga niza društv. pojava, kao i teorijskih i metodoloških problema kojima se bavi, sociologija je podijeljena na mnogobrojne posebne discipline. Svjetska sociološka asocijacija broji pedesetak različitih područja bavljenja, a njihov broj i dalje raste, budući da sociologija ulazi u područja mnogih drugih znanosti i disciplina, od povijesti do psihologije. Opća sociologija bavi se ugl. ključnim sociološkim pojmovima, općim teorijama društva, društv. strukturom (stratifikacijom) i evolucijom globalnih društava; industrijska sociologija formalnom i neformalnom organizacijom poduzeća; sociologija politike oblicima polit. vlasti i moći i njihovim utjecajem u društvu; sociologija porodice utjecajem društv. promjena na odnose u braku i obitelji; sociologija kulture kulturnim promjenama; ekonomska sociologija društvenim uvjetima i posljedicama razvoja tržišnih i drugih tipova gospodarstava; historijska sociologija višestoljetnom evolucijom modernih društava i utjecajem revolucija na njihov razvoj; sociologija religije oblicima vjerskih nauka, pokreta, organizacija i vođa u kontekstu sekularizacije, ali i suvremenih nesekulariziranih društava; sociologija roda položajem žena i seksualnih manjina u društvu, itd.
Metode istraživanja
Metodom ankete obično se ispituju stajališta mnogobrojnih ispitanika (veliki uzorci populacije) o važnim javnim pitanjima. Intervju slično služi ispitivanju stajališta (strukturirani intervju), no i dubljem poniranju u motive ispitanika, pa su pitanja često otvorena tako da se ispitanicima prepušta da odgovaraju prema vlastitu nahođenju (nestrukturirani intervju), pojedinačno ili u redoslijedu s nekoliko sugovornika (tzv. fokus-grupe). Analizom sadržaja izučavaju se sadržaji medijskih poruka, najčešće kvantitativnom analizom učestalosti pojedinih riječi, rečenica ili kategorija značenja, dočim analiza diskursa uključuje proučavanje oblikovanja smisla jezične komunikacije u društvu, od pisanoga teksta do svakodnevnoga razgovora.
Historijsko-komparativnu metodu sociologija dijeli s historiografijom u svrhu što jasnijega ustanovljavanja uzroka i posljedica važnih društv. procesa ili zbivanja u prošlosti, koje su ostavile snažan pečat u suvremenom društvu (npr. studije društv. revolucija poput francuske i ruske). Biografska metoda obično tehnikom intervjua prodire u važne trenutke ili epizode iz života pojedinca u odnosu na njegovu društv. okolinu. Promatranjem se neposredno opaža ili se snima materijal o nekoj društv. pojavi ili ponašanju, a u promatranju sa sudjelovanjem istraživač se uključuje među ljude koji su predmet istraživanja, postajući dijelom njihove društv. sredine. Studija slučaja općeniti je naziv za istraživanje pojedinačne pojave u određenom vremenu i prostoru, i to ugl. kvalitativnim metodama (intervju, promatranje, biografska metoda). U sociologiji je uobičajena podjela na kvantitativne (anketa, statistička analiza prikupljenih podataka na velikim uzorcima) i kvalitativne metode (nazivane i etnografskima, npr. promatranje sa sudjelovanjem ili nestrukturirani intervju, zbog toga što iziskuju neposredan kontakt s ljudima kao predmetom istraživanja), pri čem su prve više svojstvene istraživačima s makrosociološkom, a potonje onima s mikrosociološkom orijentacijom. Ipak, sve češće se obje vrste metoda međusobno dopunjuju u istom istraživanju, pa tako kvantitativne metode služe opisu i objašnjenju širokih tendencija u društvu, npr. različitih stajališta ispitanika prema religiji, dočim kvalitativne služe što boljem razumijevanju (individualnih) razloga različitih tipova uvjerenja (u slučaju religije npr. tradicija, strah od smrti, vezanost za određenu zajednicu).
Sociologija u Hrvatskoj
Na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1906. osnovana je prva katedra za sociologiju pod nazivom Katedra za pomoćne kriminalne znanosti i sociologiju koju je vodio E. Miler (od 1934. Katedra za sociologiju i statistiku). God. 1914. u Zagrebu je osnovano Sociološko društvo koje su vodili Adolf Mihalić, Albert Bazala i M. Marković. Između dva svj. rata glavni ton sociologije daju poimanja bliska narodnjaštvu i naklonost prema seljaštvu i kućnim zadrugama, u čem su najznačajnije doprinose dali R. Bićanić, autor knjige Kako živi narod, s rezultatima prve sociološke ankete u Hrvatskoj, V. Ehrlich-Stein opsežnim istraživanjem oblika obiteljskih zajednica na području prve Jugoslavije, i D. Tomašić analizom »zadružne« i »plemenske kulture«. Nakon II. svj. rata, sociologija postaje redovitim predmetom na nekim fakultetima Zagrebačkoga sveučilišta. God. 1963. osnovano je Sociološko društvo Hrvatske, a 1964. Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. Prva katedra sociologije pod vodstvom R. Supeka otvorena je 1963. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a ubrzo i cjelovit studij sociologije. U djelima R. Supeka, I. Kuvačića i drugih (vezanih i za filozofsko-sociološki časopis Praxis) razvijen je osebujan oblik humanistički orijentirane sociologije na tragu radova mladoga Marxa i u nastojanju da se osmisli teorijska koncepcija radničkoga samoupravljanja (u drugoj Jugoslaviji), a istodobno kritički rasvijetli postojeća polit. praksa državno-partijske vlasti. Druge značajne doprinose sociologiji u Hrvatskoj dali su J. Županov (sociologija samoupravljanja), S. Vrcan (izučavanje religije, športa i nacionalizma), V. Cvjetičanin (politička sociologija), S. Šuvar (sociologija sela, socijalna stratifikacija). U samostalnoj Hrvatskoj 1991. osnovan je Institut za primijenjena društvena istraživanja (od 1997. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar). Uz obilje ponajprije empirijskih istraživanja, u suvremenoj sociologiji u Hrvatskoj do izražaja dolazi pluralizam teorijskih orijentacija.
