Smičiklas, Tadija, hrvatski povjesničar (Reštovo Žumberačko, 1. X. 1843 – Zagreb, 8. VI. 1914). Nakon završene gimnazije u Zagrebu, od 1863. bio je profesor povijesti i hrvatskog jezika u osječkoj gimnaziji. God. 1864. studirao je povijest i zemljopis u Pragu, a 1865. povijest u Beču, gdje je diplomirao 1869. Od 1867. bio je suradnik na Institutu za proučavanje austrijske povijesti u Beču, a nakon završetka studija u riječkoj je gimnaziji bio profesor povijesti i hrvatskog jezika (1870–73). Od 1873. predavao je na Velikoj gimnaziji u Zagrebu, gdje se uključio u rad Matice hrvatske. God. 1879. tiskan je drugi, a 1882. prvi dio njegove Poviesti hrvatske, prve kritičke sinteze hrvatske povijesti (u izdanju Matice hrvatske), u kojoj je obuhvaćeno razdoblje do 1848. Od 1889. do 1901. bio je predsjednik Matice hrvatske, a 1882–1905. redoviti profesor na Katedri hrvatske povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. God. 1886–87. bio je dekan istoga fakulteta, a 1888–89. rektor Zagrebačkoga sveučilišta. Zauzimao se za osnivanje Društva hrvatskih književnika i Medicinskoga fakulteta u Zagrebu. Od 1883. bio je redoviti član JAZU, a od 1904. urednik jednoga od najvažnijih Akademijinih izdanja, Diplomatičkoga zbornika Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. I–XVIII, 1904–90). Za njegova života bilo je objavljeno jedanaest sv. (II–XII, 1904–14), a potom još sedam svezaka te edicije, kojom su obuhvaćene temeljne latinske pisane isprave za hrvatsku povijest od doseljenja Hrvata do 1399. godine Uz znanstveni rad bavio se politikom pa je u dva navrata (1884–87. i 1897–1902) bio zastupnik Neodvisne narodne stranke u Hrvatskom saboru. Osuđivao je suradnju Srba i madžarona, a osobito se gorljivo suprotstavio nalogu K. Khuen-Héderváryja da se iz Hrvatskoga zemaljskog arhiva u Budimpeštu prenese velik broj hrvatskih povijesnih dokumenata. Uz rad na spomenutim opsežnim djelima, za života je objavio niz biografija (J. J. Strossmayer, F. Rački, I. Kukuljević, R. Lopašić, Š. Ljubić, I. Ruvarac, M. Mesić), veći broj znanstvenih radova (ponajviše u Radu i Ljetopisu JAZU), udžbeničkih i popularnih radova, te više desetaka govora u Matici hrvatskoj, Hrvatskom saboru i JAZU. Svoju bogatu knjižničnu ostavštinu oporučno je darovao JAZU. Ostala djela: Obrana i razvitak hrvatske narodne ideje od 1790. do 1835. godine (Rad JAZU, sv. 80, 1885), Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije (1891).
