slavistika, u užem smislu riječi, slavenska filologija ili znanost o slavenskim jezicima i književnostima; u širem smislu riječi obuhvaća opću i kulturnu povijest Slavena. Za razliku od filologija, koje se bave jezicima, književnostima i kulturama pojedinih slavenskih nacija i drugih etničkih kategorija (npr. kroatistika, rusistika, bohemistika, polonistika, ali i kašubologija, rutenistika itd.), slavistika proučava slavenske jezike i književnosti na poredbenoj osnovi. Iako se poredbenoslavistička, pretežno leksikografska, djela pojavljuju od razdoblja humanizma (Klaret, Jeronim Megiser, F. Vrančić, Petr Loderecker, Daniel Adam z Veleslavína, B. Kašić, Grzegorz Knapski, J. Križanić, J. Habdelić, Franjo Sušnik, A. Jambrešić i dr.), osnivačem moderne slavistike smatra se češki prosvjetitelj J. Dobrovský. Zanimanje Europe za slavenstvo potaknuo je potkraj XVIII. st. njemački prosvjetitelj i tvorac nove filozofije povijesti J. G. Herder (s Goetheom je na njemački preveo npr. Hasanaginicu); pod njegovim je utjecajem nastao pojam slavenske uzajamnosti (J. Kollár) i slavenofilski pokret. Dobrovský, »otac slavistike« kao filološke znanosti, prvi je na nov način istraživao genetsku povezanost slavenskih jezika, izvršio njihovu klasifikaciju i proučavao ih u indoeuropskom kontekstu. Unatoč nekim zabludama koje od Dobrovskoga baštini i današnja slavistika, njegove su Osnove staroslavenskoga jezika (1822) i Nacrt za opći etimologikon slavenskih jezika (1813) pionirska i temeljna slavistička djela. Bohemistički i slavistički radovi Dobrovskoga potaknuli su slična, poglavito paleoslavistička i poredbenoslavistička istraživanja u drugim slavenskim sredinama. Na mladu je slavistiku utjecao i sljedbenik Dobrovskoga, Slovak P. J. Šafárik (Šafařík), koji se afirmirao u češkoj znanstvenoj sredini. Iako je i on u slavistiku unio određene zablude, njegova Povijest slavenskoga jezika i književnosti prema svim narječjima (1826) nezaobilazno je slavističko djelo, a njegove Slavenske starine (1836–37) i Slavenski narodopis (1842) velik su prinos slavenskoj historiografiji i etnologiji. Tomu krugu pripada i slovenski filolog J. Kopitar, autor nove slovenske gramatike (1808), tvorac panonske teorije o podrijetlu staroslavenskoga jezika i bečki cenzor za slavenske knjige, koji je, unoseći u slavistiku svoja ideološka stajališta, utjecao na stvaranje iskrivljene slike o južnoslavenskim jezicima i književnostima. Potaknuvši V. S. Karadžića na reformu srpskoga književnog jezika, pomogao mu je da kao jezikoslovni autoritet za južnoslavensko jezično pitanje uđe u slavističke krugove. Poljski leksikograf S. B. Linde, autor kapitalnoga Rječnika poljskoga jezika (1807–14), započeo je pisati i Poredbeni rječnik slavenskih jezika (Słownik porównawczy języków słowiańskich, 1845). Ruski jezikoslovac A. H. Vostokov, autor poznate ruske gramatike, u svojoj studiji o staroslavenskom jeziku (Prosudba o slavenskom jeziku, I–II, 1820) razriješio je neke dileme Dobrovskoga, kojega je korigirao i dopunio u svojem rječniku (Rječnik crkvenoslavenskoga jezika, I–II, 1858–61) i gramatici staroslavenskoga jezika (Gramatika crkvenoslavenskoga jezika, 1863). Kopitarov nasljednik u bečkoj dvorskoj knjižnici i prvi profesor slavenskih jezika i književnosti na bečkom Sveučilištu (1849), slovenski filolog F. Miklošič, inače blizak ilirizmu, bio je jedan od najsvestranijih slavista svojega doba. Prvi je u slavistici primijenio poredbenu metodu kakvu su razvili indoeuropeisti (F. Bopp). Najznačajnija su mu djela: Poredbena gramatika slavenskih jezika (I–IV, 1852–75), Staroslavensko-grčko-latinski rječnik (1862–65) i Etimološki rječnik slavenskih jezika (1886). Pod Miklošičevim utjecajem, ali metodološki dosljedniji, bio je njemački jezikoslovac A. Schleicher, sveučilišni profesor u Pragu i Jeni, sljedbenik Hegelove filozofije i Darwinove teorije evolucije, autor gramatike izumrloga polapskoga (Fonetika i morfologija polapskoga jezika – Laut- und Formenlehre der polabischen Sprache, 1871), izvrstan poznavatelj litavskoga, slavist i indoeuropeist. Schleicherov je sljedbenik bio i Čeh L. V. Geitler, jedan od osnivača zagrebačke slavistike. Ruski slavisti F. I. Buslajev, A. A. Potebnja (osnivač Harkovske lingvističke škole) i dr., usredotočeni ponajprije na proučavanje ruskoga i istočnoslavenskih jezika, pratili su i zapadne jezikoslovne smjerove. Među slaviste svjetskoga glasa u to doba ulazi svestrani hrvatski filolog V. Jagić, sveučilišni profesor u Odesi, Berlinu, Sankt Peterburgu i Beču, autor više od 700 znanstvenih radova s područja paleoslavistike, poredbene slavistike, povijesti slavenskih jezika i književnosti. Oko njegove bečke Katedre okupljali su se tadašnji vodeći slavisti – V. Vondrák, M. Rešetar, M. Murko i dr., a njegov časopis Archiv für slavische Philologie (1875–1920) označio je novo razdoblje u povijesti slavistike. Ubrzo se pokreću slični časopisi u pojedinim slavenskim zemljama: 1875. češki Filologické listy, 1879. Russkij filologičeskij vestnik, 1885. poljski Prace filologiczne. U to doba počinje djelovati i jedan od osnivača mladogramatičarske škole, A. Leskien, koji se osobito bavio staroslavenskim i hrvatskim jezikom. Za slavistiku je posebno značajna Jagićeva opširna sinteza Povijest slavenske filologije (u: Enciklopedija slavenske filologije, 1910). Jagićev autoritet i mladogramatičarska škola obilježili su cijelu tadašnju slavistiku. Među rijetkima koji su išli vlastitim putem isticao se poljski filolog J. Baudouin de Courtenay, leipziški doktorand nesklon mladogramatičarskim idejama, sveučilišni profesor u Kazanju (osnivač Kazanjske lingvističke škole), Krakovu, Sankt Peterburgu i Varšavi. Posebno je utjecao na poljske dijalektologe. Na njegovu novu jezičnu teoriju nadovezuju se F. de Saussure i Praška fonološka škola pa ga suvremena lingvistika smatra svojim prvakom. Mladogramatičar nije bio ni češki slavist J. Zubatý, koji se ponajviše bavio slavenskom etimologijom i sintaksom. Jagića su slijedili češki slavisti J. Polívka, František Pastrnek, V. Vondrák (autor nove staroslavenske i poredbene slavenske gramatike) i J. Vajs (stručnjak za hrvatsko glagoljaštvo), a bliski su mu bili i ruski slavisti A. I. Sobolevski i T. D. Florinski. Svojevrsni mladogramatičarski smjer u Rusiji predstavlja indoeuropeist F. F. Fortunatov, osnivač Moskovske lingvističke škole, a među njegovim sljedbenicima najznačajniji je A. A. Šahmatov, Jagićev suradnik. Jagićev se utjecaj očituje i kod svestranoga poljskog filologa A. Brücknera, a iz Leskienove su škole izišli M. N. Speranski, P. Diels, R. Nahtigal i dr. Poljsku slavistiku s početka XX. st. predstavljaju komparatisti J. M. Rozwadowski, K. Nitsch, S. Szober i J. N. Łoś te paleoslavist S. Słoński. Bugarski bulgaristi Lj. G. Miletič, Benjo Conev i S. Mladenov bavili su se i poredbenom slavistikom, češki slavisti Josef Páta i A. Frynta bulgaristikom i sorabistikom, a Oldřich Hujer i Josef Vašica paleoslavistikom. Izvan slavenskoga svijeta slavistikom su se bavili jezikoslovci izrasli na mladogramatičarskoj tradiciji – francuski indoeuropeist A. Meillet, finski paleoslavist J. J. Mikkola, nizozemski komparatist N. van Wijk te njemački slavisti P. Diels, Otto Grünenthal, R. Trautmann i dr. Zanimanje za slavistiku poraslo je nakon I. svjetskog rata; osnivali su se slavistički studiji, instituti, pokretali se novi časopisi. U jezikoslovlju su se pojavila nova strujanja, u dijalektologiju je prodrla metoda lingvističke geografije (L. Tesnière) koja je već imala tradiciju u polonistici (atlas M. Małeckoga i K. Nitscha), a među mlađim slavistima, uz jezikoslovne komparatiste – Miloša Weingarta, T. Lehr-Spławińskoga i dr. – sve su brojniji postali i književni. Novo razdoblje slavistike započelo je potkraj 1930-ih, osnutkom Praškoga lingvističkoga kruga, odn. Praške škole, formirane na načelima klasičnoga strukturalizma (Saussure). Najznačajniji su predstavnici te škole: N. S. Trubeckoj, R. O. Jakobson, S. O. Karcevski, V. Mathesius, B. Havránek, J. Mukařovský, Josef Vachek, V. Skalička, Josef Miloslav Kořínek, W. J. Kuryłowicz, W. J. Doroszewski, K. Nitsch i dr. Od 1928. organiziraju se međunarodni slavistički kongresi (do sada ih je bilo 15) i pokreću slavistički projekti. Nakon II. svjetskog rata slavistika je u većini slavenskih zemalja ostala u procjepu između znanosti i marksističke ideologije. U međuvremenu su se na načelima Praške škole formirali novi smjerovi, a 1990-ih se u slavistici aktualiziralo pitanje teorije književnoga jezika. Posljednjih 50 godina slavistiku su svojim djelima obilježili komparatisti: V. V. Vinogradov, Fedot Petrovič Filin, Nikolaj Andrejevič Kondrašov, Ruben Aleksandrovič Budagov, Nikita Iljič Tolstoj, Vladimir Nikolajevič Toporov, Vjačeslav Vsevolodovič Ivanov, Vladimir Antonovič Dibo, Pjotr Savič Kuznjecov, Oleg Nikolajevič Trubačov i Natalija Nikolajevna Semenjukova; Vitalij Rusanivs’kyj, Ivan Bilodid i Josyf Dzendzelivs’kyj; W. Kuraszkiewicz, Franciszek K. Sławski i Stanisław Urbańczyk; Karel Horálek, František Kopečný i Alois Jedlička; Eugen Pauliny, Jozef Ružička i Ján Horecký; Boris Urbančič i Jože Toporišič; D. Brozović i R. Katičić; Aleksandar Belić, P. i M. Ivić i mnogi drugi, a od neslavenskih – R. Auty, P. Garde, Paul Grebe, Karl Gutschmidt, E. Petrovici i dr.
