Skrjabin [skr’a'b’in], Aleksandr Nikolajevič (Nikolaevič), ruski skladatelj i pijanist (Moskva, 6. I. 1872 – Moskva, 27. IV. 1915). Zbog obiteljske tradicije školovanje započeo u moskovskoj kadetskoj školi (1882–89). Godine 1888–92. na Moskovskom konzervatoriju studirao glasovir (Vasilij Iljič Safonov), kompoziciju (S. I. Tanjejev), kontrapunkt i fugu (Anton Stepanovič Arenski), a 1898–1903. bio je profesor glasovira. Poduzeo je turneje po Europi (1895–96) i SAD-u (1906–07), godine 1904–09. živio je u Francuskoj, Švicarskoj i dr., a u Rusiju se vratio 1909. Razvio je bogatu pijanističku i skladateljsku karijeru. Kao pijanist Skrjabin je bio blizak rafiniranoj interpretaciji bogatoj osjećajem za zvukovni kolorit. Skladao je gotovo isključivo glasovirsku i orkestralnu glazbu. Rano razdoblje njegova stvaranja obilježeno je glasovirskim minijaturama, u kojima se kao uzor prepoznaje Chopinova glazba, dok prvi orkestralni radovi odaju utjecaje R. Wagnera, H. Berlioza i F. Liszta. Postupno je razvio vlastiti, vrlo osebujan glazbeni izričaj, vrlo blizak ekspresionizmu. Njegovao je polimetriju i poliritmiju, a harmonijskim postupcima nagovijestio atonalnost. Skladbe su mu obilježene mističnim i ekstatičnim ugođajima; zastupao je tezu o katarzičkoj moći glazbe i ideju o panteističkoj sintezi svih umjetnosti, što je želio ostvariti u grandioznom i nedovršenom djelu nazvanom Misterij. Među njegovim skladbama ističu se: Poema ekstaze (Le Poème de l’extase za orkestar, 1908), treća simfonija Božanska poema (Le Divin poème, 1903), te Prometej – Poema vatre (Prométhée – le poème du feu, 1909–10), u kojoj uz simfonijski orkestar rabi orgulje, zbor, glasovir i poseban »svjetleći klavir«, te neka glasovirska djela (sonate, Prema plamenu – Vers la flamme i dr.).
