sintetički jezici (grčki συνϑετιϰός: prikladan za sastavljanje), u lingvističkoj tipologiji, naziv za jezike u kojima prosječna riječ sadrži veći broj morfema; takvi su jezici primjerice sanskrt, grčki, latinski, pa i hrvatski. Sintetički jezici razlikuju se od analitičkih, u kojima se prosječna riječ sastoji samo od jednoga morfema, ili od malenoga broja morfema; takvi su npr. kineski, vijetnamski i suvremeni engleski jezik. Oprjeka sintetičkih i analitičkih jezika nije apsolutna, jer nema čvrstoga kriterija o tome koliko morfema u prosječnoj riječi jezik mora imati da bi bio analitički ili sintetički. U kvantitativnoj jezičnoj tipologiji Josepha Harolda Greenberga za svaki se jezik može izračunati »indeks sintetičnosti«, dobiven tako da se broj riječi u nekom tekstu podijeli s brojem morfema; u analitičkim jezicima, poput vijetnamskoga, taj je indeks vrlo blizak broju jedan, dok je u izrazito sintetičkim jezicima, poput sanskrta, višestruko veći.
