struka(e): lingvistika i filologija

sintaksa ili skladnja (latinski syntaxis < grčki σύνταξις: slaganje, uređivanje; skladnja), dio gramatike koji proučava ustrojstvo i funkcije gramatičkih konstrukcija, odnosno jedinica većih od riječi. Prema veličini gramatičkih konstrukcija može se razlikovati sintaksa fraze ili sintagmatika (proučava slaganje riječi u skupine riječi ili izraze, odnosno u sintagme) i sintaksa rečenice (bavi se ustrojstvom jednostavnih i složenih rečenica). Odnosi unutar sintaktičkih konstrukcija dvojaki su te se mogu opisati duž dviju dimenzija. S jedne je strane hijerarhijski odnos cjeline i njezinih dijelova, tj. sintaktičke jedinice i njezinih sastavnica. Rečenica Ivan je zaspao može se podijeliti u dvije izravne (neposredne) sastavnice, imenski izraz Ivan te glagolski izraz je zaspao. Taj se glagolski izraz može dalje raščlaniti na nove izravne sastavnice, pomoćni glagol je i glavni glagol zaspao, pri čem su je i zaspao samo posredne sastavnice cijele rečenice jer je između njih i cijele rečenice jedna hijerarhijska međurazina. Broj hijerarhijskih razina unutar sintaktičke konstrukcije u teoriji je neograničen jer se konstrukcije mogu opetovano udruživati u složenije konstrukcije. Druga vrsta odnosa temelji se na ovisnosti, odnosno funkciji sastavnica unutar više jedinice, kako u odnosu prema cijeloj jedinici tako i međusobno. Na razini fraze ili sintagme obično je jedna sastavnica središnja i obvezna, dok je ostatak funkcionalno ovisan o tom dijelu, a može biti obvezan ili neobvezan. Središnji se element naziva glavom ili jezgrom izraza, a ovisni dijelovi, već prema tomu jesu li obvezni ili nisu te je li njihov broj, vrsta i oblik određen glavom ili nije, mogu biti dopune ili modifikatori (npr. atributi). Funkcionalni odnosi unutar jednostavne rečenice opisuju se s pomoću rečeničnih dijelova subjekta i predikata, odnosno izravnoga, neizravnog objekta, predikatnog imena te priložnih oznaka različitih tipova. Poseban oblik funkcionalnog odnosa dviju sastavnica koje imaju jednak status unutar konstrukcije naziva se koordinacijom (npr. Ivan i Marija su zaspali). Koordinacijom se mogu povezivati ne samo cijele sintagme već i njihovi dijelovi te nezavisne jednostavne rečenice u tzv. nezavisnosložene rečenice. Složene rečenice mogu biti i zavisnosložene ako osim glavne rečenice sadrže jednu ili više zavisnih rečenica koje funkcioniraju kao neki rečenični dio (npr. imenske ili priložne) ili kao sastavnica rečeničnoga dijela (npr. odnosne rečenice). Istraživanja sintakse imaju dugu tradiciju, no sve do razdoblja američkoga strukturalizma 1920-ih i 1930-ih uglavnom su bila podređena morfološkim proučavanjima (tvoreći zajedno morfosintaksu). Brzi razvoj i osamostaljenje sintakse kao discipline kulminirao je 1960-ih u generativnoj gramatici, gdje joj je utemeljitelj N. Chomsky dao status okosnice cijeloga modela. Sintaksa je u središtu formalnih i funkcionalnih teorija koje su se pojavile potkraj XX. st., poput relacijske gramatike, različitih tipova konstrukcijskih gramatika, leksičko-funkcionalne gramatike itd.

Citiranje:

sintaksa. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 15.6.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/sintaksa>.