sinkretizam (grč. συγϰρητισμός: spajanje, savez, od σύν: zajedno i Κρήτη: Kreta; izraz je prvi put uporabio Plutarh za koaliciju Krećana, koji su se ujedinili pred zajedničkim neprijateljem).
1. Slijevanje različitih elemenata u početnoj, nedovršenoj fazi razvoja neke pojave, npr. u dječjem govoru, umjetnosti primitivnoga čovjeka.
2. U povijesti religija, međusobnim utjecajima nastalo slijevanje i spajanje različitih kultova i religioznih ideja; primanje običaja i obreda od drugih, potisnutih religija. Za većinu se religija može reći da u svojim razvojnim fazama predstavljaju neki oblik sinkretizma, jer se prilagođuju prilikama i novim idejama (npr. sinkretistička sumersko-akadska religija). U užem smislu sinkretističkima se nazivaju religije helenističkoga razdoblja (IV. do II. st. pr. Kr.), koje su nastale prodiranjem orijentalnih elemenata u grčku i rimsku religiju. U zajedničkoj borbi protiv monoteističkoga kršćanstva i antičke su se religije htjele ujediniti u obožavanju jednoga božanstva (npr. Mitre, Kibele, Izide).
3. U filozofiji, spajanje različitih, često proturječnih, filozofskih sustava u jednu cjelinu. Nastojeći spojiti Platonovu i Aristotelovu filozofiju, izraz je u filozofiju uveo Pico della Mirandola. U djelomičnom sinkretizmu posuđuje se iz starijih filozofskih sustava, dodajući im nešto iz novijih sustava.
4. U lingvistici, naziv za stapanje različitih gramatičkih funkcija u jednom jezičnom izrazu, npr. stapanje dativa, lokativa i instrumentala množine u hrvatskom nastavku -ima (npr. vuc-ima, konj-ima).
