Simon [sim'], Claude, francuski romanopisac (Tananarive, danas Antananarivo, Madagaskar, 10. X. 1913 – Pariz, 6. VII. 2005). Studirao u Parizu, Oxfordu i Cambridgeu. Sudjelovao u Španjolskom građanskom ratu, 1939. bio je mobiliziran u francusku vojsku, 1940. pao u njemačko zarobljeništvo iz kojega je ubrzo pobjegao te se pridružio Pokretu otpora. Nakon 1945. živio na svojem imanju (bavio se vinogradarstvom) te se posvetio pisanju. U ranim romanima (Prevarant – Le Tricheur, 1945; Nategnuti konop – La Corde raide, 1947; Gulliver, 1952; Posvećenje proljeća – Le Sacre du printemps, 1954) oblikovao je, pod utjecajem W. Faulknera i J. Joycea (tehnika struje svijesti i do krajnosti dovedena uporaba slobodnoga neupravnoga govora), još uvijek tradicionalne fabule. U njima naznačene trajne preokupacije neuspjehom, ratom (česti autobiografski motivi Španjolskoga građanskog rata i francuskog poraza 1940), destrukcijom, ruševnošću, smrću i, osobito, sjećanjima, prošlošću, poviješću i vremenom općenito razradio je u daljnjoj fazi, započetoj romanom Vjetar, pokušaj obnove barokne slike (Le Vent, tentative de restitution d’un retable baroque, 1957), u kojoj je napustio linearno pripovijedanje u korist nizanja, supostavljanja i prepletanja različitih fragmentarnih asocijacija i vizija, s naglaskom na motivu potrage za prošlošću (po uzoru na M. Prousta) i signalima nepouzdanosti pripovijedanja, što je osobito razvidno u svojevrsnom obiteljskom ciklusu: Trava (L’Herbe, 1958), Flandrijska cesta (La Route des Flandres, 1960), Palača (La Palace, 1962) i Priča (Histoire, 1967). Tada je do vrhunca doveo stil dugih rečenica složene sintakse, s mnogobrojnim analepsama, usporedbama, perifrazama, detaljima i dominacijom opisa. Takav stil odlikuje i romane sljedeće, tzv. kubističke faze u kojima je usavršio mnogobrojne aluzije na slikarstvo: Bitka kod Farsala (La Bataille de Pharsale, 1969), Provodnici (Les Corps conducteurs, 1971), Triptih (Tryptique, 1973), Berenikina kosa (La Chevelure de Bérénice, 1983). Otvorenijim autobiografskim poticajima vratio se u intertekstualnim romanima Georgike (Les Géorgiques, 1981), vezanima uz sjećanja na majku, i Akacija (L’Acacia, 1989), o ocu. Vrhunski modernist, jedan od najznačajnijih francuskih književnika druge polovice XX. st., blizak poetici novoga romana; 1985. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.
