Šimić, Stanislav, hrvatski književnik i prevoditelj (Drinovci, BiH, 18. IV. 1904 – Zagreb, 7. VII. 1960). Slavistiku i germanistiku studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao knjižničar Radničke biblioteke u Zagrebu, izdavao časopis Slobodni spisi (1931–32) te, zajedno s Lukom Perkovićem, bio urednik Savremenika (1936–38), u kojem je tiskao prve pjesme (1923). Objavio je zbirke pjesama Čitanka za sve društvene razrede (1939) te Gnjev i pjev (1956). Pjesme odlikuje izbjegavanje traženja ljepote, elegičnoga, sentimentalnoga, satiričan odnos prema društvenim zbivanjima građanske svagdašnjice te sarkastična osuda nasilja i ratnih stradanja. Šimić je, nasljedujući svoje uzore, produbio neke satirične značajke lirike J. Polića Kamova, matoševske kalambure i igre riječima, poetiku svojega brata Antuna Branka, a pošao je i tragom ujevićevske urbane kakofonije. Šimićeva poetika nasljeduje i lijevo, političko krilo njemačkog ekspresionizma i njegov nastavak, pjesništvo tzv. nove stvarnosti (B. Brecht, E. Kästner, W. Mehring). Ostao je zapamćen ponajviše po kritičkim i esejističkim radovima (knjige Dalekozor duha, 1937; Jezik i pjesnik, 1955), kojima se izdvojio iz središnjega toka hrvatske međuratne književne kritike. Polazeći od jezika kao temelja i svrhe književnog djela, teorijski se oslanjao na esejistiku svojega brata, kao i na kritičko djelo K. Krausa, a stilski je nasljedovao F. Kurelca i A. Starčevića, pa su njegovi kritičarski (gotovo uvijek polemični) istupi često obilježeni tvrdokornim jezičnim čistunstvom ili, pak, nesnošljivošću prema svojim suvremenicima. Posebno je bio nepomirljiv prema M. Krleži, što je do izražaja došlo u knjizi Krleža kao kritik (1933), u kojoj je, koristeći se metodom kritičke raščlambe Krležinih eseja, negirao njegovu popularnost i stvaralačko djelovanje, osobito mu zamjerajući bujnu slikovitu asocijativnost. Bavio se i prevođenjem: s njemačkoga je prevodio E. Kästnera, H. Manna, B. Brechta, R. M. Rilkea, H. Heinea, G. Benna, a s engleskoga J. Joycea, E. Hemingwaya i dr.
