sigurnosne mjere, kaznenopravne sankcije koje teže popravljanju počinitelja i povećanju društvene sigurnosti. Javljaju se u XX. st. (1902. u Norveškoj, 1905. u Velikoj Britaniji, 1927. u Švedskoj itd.) pod utjecajem antropološko-pozitivističke škole kaznenoga prava o predodređenim zločincima, opasnosti od njih i mjerama socijalne zaštite kojima ih treba podvrgnuti kako bi se ta opasnost otklonila; ta su gledišta djelomično prihvatili i predstavnici sociološke škole. U početku se uvjetom za primjenu sigurnosnih mjera smatralo opasno stanje koje postoji kod nekih kategorija počinitelja kaznenih djela, a može proistjecati iz psihičke abnormalnosti ili sklonosti delinkventnim ponašanjima. Poslije se, pod utjecajem kriminoloških spoznaja o etiologiji kriminaliteta, osnovom za primjenu sigurnosnih mjera smatrala opasnost od ponovnoga činjenja kaznenih djela. Sigurnosne mjere, kao pretežno preventivne sankcije, usmjerene su na uzroke, a ne na posljedice delinkventnih ponašanja. Svrha im je otklanjanje uvjeta koji omogućuju ili poticajno djeluju na počinjenje novoga kaznenoga djela, a primjenjuju se u većini suvremenih kaznenih zakonodavstava uspostavljajući dualistički sustav kaznenopravnih sankcija. Budući da su sigurnosne mjere kaznenopravne sankcije, primjenom kojih se zadire u temeljna prava čovjeka, potrebno je precizno odrediti uvjete za njihovu primjenu. Posebni uvjeti propisani su za svaku mjeru pojedinačno, a opći su: da je osoba kojoj se izriče sigurnosna mjera počinila kazneno djelo te da postoji opasnost počinitelja koja se očituje u vjerojatnosti ponovnoga činjenja kaznenih djela. U hrvatskom kaznenom pravu propisane su različite sigurnosne mjere. Nikada se ne izriču samostalno, nego samo uz kaznu ili uvjetnu osudu, a obuhvaćaju: obvezno psihijatrijsko liječenje, obvezno liječenje od ovisnosti, zabranu obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti, zabranu upravljanja motornim vozilom, protjerivanje stranca iz zemlje i oduzimanje predmeta.
