sifilis ili lues (znanstveni latinski syphilis, po djelu Sifilis ili galska bolest G. Fracastora, ili latinski lues: pomor; kuga; propast), zarazna, najčešće spolno prenosiva bolest uzrokovana bakterijom Treponema pallidum (otkrili su ju 1905. F. R. Schaudinn i Erich Hoffmann). Prenosi se spolnim putem, zaraženim predmetom (npr. čaša, zubna četka) ili transfuzijom krvi. Nakon inkubacije, koja traje približno 3 tjedna, pojavljuje se na mjestu infekcije (najčešće na spolovilu) tzv. primarni afekt sifilisa, tj. bezbolni čir tvrdih uzdignutih rubova, tvrdi čankir (ulcus durum), a potom bezbolna tvrda oteklina obližnjih limfnih čvorova (→ čankir). Približno 9 tjedana nakon zaraze slijedi drugi stadij bolesti, obilježen mrljastim i čvorićastim osipom (roseola syphilitica) po koži i sluznicama spolovila i usne šupljine; osip nestaje, a može se ponavljati tijekom 2 do 3 godine. Naposljetku, 3 do 5 god. nakon zaraze nastaje treći (kasni) stadij sifilisa, tijekom kojega se oblikuju sifilitični čvorovi (sifilidi ili gume), što izazivaju razaranja u različitim organima i tkivima (jetra, pluća, srce, aorta i dr.). Dijagnoza sifilisa potvrđuje se mikroskopskim dokazom uzročnika i serološkim reakcijama, koje budu pozitivne već 2 do 3 tjedna nakon zaraze (→ wassermann, august paul von). Liječenje se uspješno provodi primjenom penicilina, katkad i tetraciklina. U neliječenih se osoba nakon 10 do 20 god. mogu očitovati oštećenja središnjega živčanog sustava: mozga (→ paraliza, progresivna) i kralježnične moždine (→ tabes dorzalis). Konatalni sifilis nastaje zarazom ploda preko posteljice bolesne majke. Endemijski sifilis javlja se u pojedinim područjima. Danas još ponegdje postoji (Bliski istok, Afrika) i ne prenosi se spolnim putem. U našim je krajevima iskorijenjen.
Povijesni se podatci o sifilisu razlikuju; neki povjesničari medicine tvrde da ga u Europi nije bilo sve dok ga Kolumbovi mornari nisu unijeli vraćajući se iz Amerike, a drugi pak smatraju da je sifilis bio poznat u Europi i prije XV. st. te u Kini već od davnine. Potkraj XV. st. buknula je u Italiji epidemija velikih razmjera koju su vjerojatno proširili španjolski vojnici iz redova francuske vojske kralja Karla VIII. (otuda i nekadašnji naziv »francuska bolest«). Ta se epidemija brzo proširila Europom, pa gotovo nijedna zemlja nije ostala pošteđena; na području Hrvatske prvi se poznati slučaj sifilisa pojavio 1500. u Zadru, a drugi 1501. u Trogiru. Bolest je bila obilježena visokom vrućicom, jakim bolovima u zglobovima, izraženim osipom po koži nalik velikim boginjama. Tadašnja je medicina u borbi protiv te teške »nove bolesti« bila nemoćna. Uskoro se uvidjelo da je sifilis zarazan, pa su potkraj XVI. st. bile uvedene prve preventivne mjere: suzbijanje prostitucije i zatvaranje javnih kupališta, gdje se često i puštala krv bez ikakvih higijenskih mjera; u društvenom ophođenju bio je napušten do tada uvriježeni pozdravni poljubac i obraćena je veća pozornost osobnoj higijeni. Jedan od prvih lijekova u terapiji sifilisa, koji se i najviše rabio sve do XX. st., bila je živa. Potkraj XVIII. st. pojavila se epidemija sifilisa u Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru. Budući da je bolest najčešće harala u mjestu Škrljevo kraj Bakra, bila je nazvana škrljevska bolest. God. 1800. od 15 000 stanovnika toga kraja 4000 bilo je oboljelo. Bolest se nije očitovala pojavom tvrdoga čankira, a prenosila se pretežno zaraženom odjećom i priborom te rijetko spolnim putem. Na poticaj francuskog liječnikȃ bolesnici su bili smješteni u Frankapanski grad u Kraljevici, koji je 1816–79. služio kao bolnica. Početkom XIX. st. u okolici Dubrovnika pojavila se epidemija sifilisa, koji je bio poznat pod nazivom župska bolest. Potkraj XVIII. st. pojavio se endemijski sifilis u Bosni, koji se ondje održao sve do kraja II. svjetskog rata.
