Sherman [šə:'ɹmən], Cindy (pravo ime Cynthia Morris Sherman), američka fotografkinja (Glen Ridge, New Jersey, 19. I. 1954). Diplomirala 1976. na State University of New York u Buffalu. Od 1977. djeluje u New Yorku.
Većinom stvara opsežne serije režiranih fotografija u kojima kostimirana utjelovljuje različite likove, pri tom transformirajući se do te mjere da »nestaje« pred objektivom, mijenja uvriježenu definiciju autoportreta.
Zainteresirana za problematiku utjecaja masovne vizualne kulture u suvremenom svijetu, istražuje predstavljačke mehanizme modernih medija te upozorava na to koliko je stvarnost njome uvjetovana, osobito na predstavljanje tipova karaktera te na načine na koje se ljudske emocije, želje i ponašanja strukturiraju po uzoru na slike u masovnim medijima, čime su ti mediji gotovo preuzeli ulogu tradicionalnih mitologija i religija (ciklusi Putnici u autobusu – Bus Riders i Misterij ubojstva – Murder Mystery, 1976–2000).
Isprva propituje pojam ženstvenosti kao društvene konstrukcije nastale pod utjecajem modnih fotografija te se poigrava uvriježenim prikazima djevojaka s naslovnica modnih časopisa (ciklus Cover Girls, 1976). Kompleksnost ženskog identiteta tema je i kultnoga ciklusa Nenaslovljene fotografije iz filmova (Untitled Film Stills, 1977–80), u kojem fotografira scene nalik filmskima, u kojima utjelovljuje stereotipne likove (savršena domaćica, karijeristica, južnjačka ljepotica, tajnica, nasljednica, zlostavljana žena, gangsterska djevojka) iz filmskih žanrova. Takvim stvaranjem »kopije bez originala«, problematizira pitanje autorstva, podrijetla i izvornika te ideju stvaranja nove stvarnosti.
U 1980-ima prelazi na fotografije u boji i veće formate, počinje se koristiti medicinskim lutkama i protezama te se sve više okreće grotesknomu i zazornomu (Bajke – Fairy Tales, 1985). Slika uznemirujuće prizore raspadanja, izobličenih tijela i tjelesnoga otpada, smeća i pljesnivih ostataka, svojevrsne komentare društvenih konvencija vezanih uz poremećaje u prehrani, ludilo i smrt (Gadljive slike – Disgust Pictures, 1986–90). Proteze i lutke protagonisti su fotografija, temeljenih na pornografskome žanru, u kojima propituje odnos društva prema seksualnosti, moći i nasilju (Fotografije seksa – Sex Pictures, 1992).
U seriji Povijesni portreti/Stari majstori (History Portraits/Old Masters, 1988–90) reinterpretira djela iz povijesti umjetnosti, slike starih majstora poput Caravaggia ili Botticellija, ponovno sama utjelovljujući likove, povijesne ženske tipove (biblijske heroine, renesansne kurtizane), bezobzirno ih parodirajući, dodajući im proteze poput staklenoga oka ili plastičnih ekstremiteta. Grotesknim, zlokobnim autoportretima iz Serije klaunova (Clownes Series, 2003–04) ruši granice između prikaza muškarca i žene te stvarne i lažne pojave, dok se u Društvenim portretima (Society Portraits, 2008), utjelovljujući starije žene iz visokoga društva, koje operacijama i kozmetičkim tretmanima održavaju iluziju mladosti, bavi iskustvom starenja u kontekstu suvremene kulture opsjednute mladošću i društvenim statusom.
Dosljedno u duhu svoje estetike, snimala je reklamne fotografije za modne kuće i dizajnere (Dianne Benson, Prada, Dolce & Gabbana, Marc Jacobs, Balenciaga) i editorijale za modne časopise (Harperʼs Bazaar, 1993).
Njezina djela koja skreću pozornost na stereotipe vezane uz položaj žene u društvu te načine na koji je konstruiran ženski identitet u medijima, česta su tema feminističkih rasprava.
Trajno zaokupljena temom varljivosti osobnih identiteta, koji nastaju kao nesigurni kompromisi između društvenih diktata i osobnih intencija – u novije doba, posebno je razvija u radovima na svojem profilu na Instagramu, – Sherman je jedna od najutjecajnijih suvremenih svjetskih fotografkinja.
Izlagala je na Dokumenti u Kasselu (1982), Bijenalima u Veneciji (1982., 1995., 2011., 2013), izložbi The Pictures Generation 1974–1984 (Metropolitan Museum of Art, New York, 2009). Priređivane su joj veće samostalne izložbe (Stedelijk Museum Amsterdam, 1982; Whitney Museum of American Art, New York, 1987; San Francisco Museum of Modern Art, 1998., i dr.) i retrospektive (Museum of Contemporary Art, Los Angeles, Museum of Modern Art, New York, 1997; Louisiana Museum of Modern Art, Danska, Jeu de Paume, Pariz, 2006; Museum of Modern Art, New York, 2012; National Portrait Gallery, London, 2019).
