šerijatsko pravo ili šerijat (tur. şeriat < arap. šarī‘ā: pravi put), naziv za islam. vjersko pravo, nasuprot drž. kanonskom pravu. Najstariji mu je izvor u VII. st. Kuran, a od VII–IX. st. prikupljala se predaja o Muhamedovu životu (suna) u više zbirki, od kojih je najvažnija Buharijeva zbirka hadisa Sahih. U praksi se kao izvori šerijata afirmiraju suglasnost zajednice – idžma (suglasnost musl. učenjaka oko pravnoga pravila) i kijas (analogijsko zaključivanje na osnovi Kurana). Podjela islama na većinske sunite i manjinske šijite tijekom VII–VIII. st. očitovala se u šijitskim pravnim izvorima kroz zamjenu suglasnosti zajednice autoritetom imama. U okviru intelektualnoga promišljanja šerijata (idžtihad) razvijale su se i druge interpretativne metode: istihsan (primjena prava usmjerena izbjegavanju pretjerane krutosti i nepravičnosti kod tekstualnoga tumačenja Kurana i sune) i maslalah (primjena prava vođena zaštitom koristi i izbjegavanjem štete, pri čem se u obzir uzima i javni interes). Maslalah omogućuje izgradnju prava i tamo gdje to primjenom kijasa i istihsana nije moguće. U VIII. i IX. st. pojavile su se kod sunita pravne škole (hanefitska, malikitska, šafijitska, hanbalitska, zahirijska i dr.), a u X. st. slobodno je promišljanje zamrlo. Šijiti su za svoju pravnu školu prihvatili nauk šest imama Džafara al-Sadiqa te nastavili primjenjivati idžtihad. Od niza sunitskih pravnih škola do poč. XIV. st. opstale su četiri, koje djeluju i danas (hanefitska u BiH, Makedoniji, Albaniji, Bugarskoj, Turskoj, Iraku, Afganistanu, Pakistanu, sr. Aziji, Indiji i Kini; malikitska u sjev. Africi, Sudanu i dijelovima zapadne i sr. Afrike; šafijitska u Egiptu, juž. Arabiji, Bahreinu, Maleziji, ist. Africi i dijelovima sr. Azije; hanbalitska u Saudijskoj Arabiji i područjima uz Perzijski zaljev). Međusobno se drže jednako pravovjernima te su u praksi mogući međusobni prijelazi kao i kombiniranje njihova shvaćanja. Unatoč razlikama u metodologiji i značenju koje pridaju pojedinim izvorima šerijata, sve te pravne škole izvorima šerijata smatraju Kuran, sunu, idžmu i kijas; Kuran i suna drže se osnovnim izvorima i ostali im ne smiju proturječiti. U Osmanskom Carstvu, gdje je dominirala hanefitska škola, stoljećima je standardni udžbenik šerijata bilo al-Halabijevo djelo Sretište mora (Multaqa al-abhur). U XIX. st. pojavile su se prve kodifikacije šerijata: Medžele u Turskoj (1869–76) i Ahkam-i šeriyya u Egiptu (1875). Nakon I. svj. rata započeo je proces pravne modernizacije, koji je u mnogim islam. zemljama doveo do kodifikacije šerijata (Egipat 1920–55., Iran 1926–38., Jordan /obiteljsko pravo/ 1951., Sirija /osobni status/ 1953., Tunis /osobni status i nasljedno pravo/ 1956., Maroko /osobni status i nasljedno pravo/ 1957–58., Irak /osobni status/ 1959., Pakistan /obiteljsko pravo/ 1961). U nekim je državama ukinut (Turska, Malezija). U novije doba neke su ga zemlje ponovno uvele (Mauretanija 1980., Sudan 1983., Pakistan 1991., Somalija /dio/ 1991., Nigerija /dio/ 1999., Indonezija /dio/ 2003).
