semafor (grčki σῆμα: znak + -for), signalni uređaj za davanje svjetlosnih ili drugih vidnih signala; danas služi poglavito za regulaciju odvijanja cestovnog ili željezničkoga prometa. Cestovni semafor za motorna vozila ima tri svjetla: crveno (stoj!), žuto (pripremi se za zaustavljanje!) i zeleno (idi!). Istodobno uključeno crveno i žuto svjetlo vozače upozorava na skoro uključenje zelenoga svjetla. Pješački semafor ima crveno i zeleno svjetlo (lik koji stoji ili hoda). Za cestovna tračnička vozila (npr. tramvaj) namijenjeni su semafori s jednobojnim svjetlosnim simbolima zabrane i dopuštanja kretanja u određenim smjerovima. Semaforski sustav na raskrižju sastoji se od kućišta sa signalnim svjetlima, stupova, portalnih ili konzolnih nosača kućišta, upravljačkog uređaja i dr. Trajanje i slijed pojedinih faza (tokovi vozila koji istodobno imaju zeleno svjetlo) i ciklusa (jednokratna puna izmjena svih faza) semafora unaprijed se programiraju s obzirom na dnevne i tjedne oscilacije gustoće prometa, sigurnost njegova odvijanja i najveću protočnost raskrižja. Koordinirano upravljanje prometom na više raskrižja (→ zeleni val) zahtijeva žičnu ili bežičnu povezanost semaforskih uređaja na tim raskrižjima, a središnje upravljanje, koje bitno pridonosi boljem odvijanju prometa, još i povezanost semafora s upravljačkim središtem. Kako bi se smanjile gužve, tijekom vršnoga prometnog opterećenja semaforima ručno upravljaju prometnici, dok je u naprednijim semaforskim sustavima moguće i automatsko prilagođavanje trajanja ciklusa i faza u skladu s brojem vozila pred raskrižjem. Vozila koja prilaze raskrižju detektiraju se s pomoću indukcijskih petlji ugrađenih u kolnik, a u novije doba i radarskim, optičkim ili drugim uređajima. U kombinaciji s dodatnom opremom, suvremeni semafori mogu vozilima javnoga prometa osigurati prednost pri prolasku raskrižjem. Na nekim semaforima pješaci mogu zatražiti slobodan prolaz pritiskanjem pješačkih tipki, a slabovidne i slijepe osobe na mogućnost prolaska upozoravaju zvučni signali.
Prvi semafor bio je optički telegraf; činio ga je toranj (stup) na kojem je položaj mehanički pokretljivih signalnih poluga (ruke) imao određeno značenje, a konstruirao ga je 1792. francuski izumitelj Claude Chappe (1763–1805). Niz takvih semafora postavljenih diljem Francuske omogućavao je brz prijenos poruka na velike udaljenosti te su oni preteča današnjih telekomunikacijskih sustava. Razvojem žičane i radijske telegrafije semafor se prestao koristiti za tu namjenu, ali je porastom broja cestovnih vozila u gradovima dobio novu namjenu regulacije prometa na raskrižjima cesta. Prvi semafor, koji je danju koristio mehaničke signale (ruke), a noću crveno i zeleno svjetlo (plinske svjetiljke) kraće se vrijeme rabio u Londonu (1868). Različite izvedbe uređaja za davanje prometnih svjetala za regulaciju prometa na cestovnim raskrižjima uveli su gradovi u SAD-u između 1910. i 1930. U Europi je prvi cestovni električni semafor s trobojnim svjetlima bio izgrađen 1922. u Parizu. U Hrvatskoj je prvi semafor postavljen u Rijeci 1941., a Zagreb ga je dobio 1963.
U športu semafor služi za objavljivanje rezultata i drugih obavijesti; uz semafore općega tipa postoje i oni posebno prilagođeni određenoj športskoj grani (košarka, nogomet, tenis i dr.).
