Schlegel [šle:'gəl], Friedrich, njemački književni kritičar i povjesničar, književnik, lingvist i filozof (Hannover, 10. III. 1772 – Dresden, 12. I. 1829). Studirao u Göttingenu, Leipzigu i Dresdenu. S bratom Augustom Wilhelmom pokrenuo i uređivao (1798–1800) časopis Athenäum, glasilo ranoga njemačkog romantizma. U njem je, pod naslovom Fragmenti (Fragmente), objavio niz aforizama i kratkih eseja o književnosti, filozofiji, religiji i društvu te dijalošku raspravu Razgovor o pjesništvu (Gespräch über die Poesie, 1800), u kojima je isticao potpunu slobodu stvaralaštva negirajući normativne poetike. Potom je predavao na Sveučilištu u Jeni 1800–01. Iz toga su razdoblja i Povijest pjesništva Grka i Rimljana (Geschichte der Poesie der Griechen und Römer, 1798), nedovršeni roman Lucinda (Lucinde, 1799), u kojem je zagovarao osobnu slobodu (i u erotskim odnosima), i tragedija Alarcos (1802). Potom je boravio u Parizu gdje je uređivao časopis Europa (1803). Ondje je također učio sanskrt kod Alexandera Hamiltona (1803–04) te proučavao indijske rukopise u Nacionalnoj knjižnici, plod čega je bilo djelo O jeziku i mudrosti Indijaca (Über die Sprache und Weisheit der Inder, 1808), kojim je utemeljio indijsku filologiju u Njemačkoj. Ta zanosno pisana knjiga sadrži i prve prijevode sa sanskrtskih izvornika na njemački (ulomci iz Rāmāyaṇe, Mānavadharmaśāstre, Bhagavadgīte i epizoda o Śakuntali iz Mahābhārate). U njoj je Schlegel pokušao s pomoću jezika doprijeti i do prapočetaka svekolike europske kulture pa se stoga smatra i pionirom komparativne indoeuropske filologije. Pošto se 1809. preobratio na katolicizam, postao je tajnik na bečkom dvoru, a u Beču je poslije uređivao katolički list Concordia (1820–23). Kao književni teoretičar držao je da se pjesništvo i kritika moraju prožimati, što je jedno od temeljnih obilježja romantizma. Za Schlegela je i kritika svojevrstan oblik poezije, dok samo pjesništvo mora biti istodobno filozofično i mitološko, ironijsko i religiozno. Polazeći od predodžbi historističke relativnosti i težnje za originalnošću, smatrao je da se u književnosti zrcali povijesni proces obilježen mijenama stila i njezine društvene funkcije te da je najbolja teorija umjetnosti njezina povijest pa je u predavanjima skupljenima pod naslovom Povijest stare i nove književnosti (Geschichte der alten und neuen Literatur, 1815) među prvima pokušao europsku, a dijelom i orijentalnu književnost od antike do suvremenosti spoznati u cjelini, kao niz stilskih epoha. U njegovoj filozofskoj koncepciji, život je pisanje individualne povijesti (»beskonačnoga romana«), odnosno horizont samoozbiljenja beskonačnoga. Oslobođen svjetovnih okova, pojedinac u vlastitu životu ozbiljuje povijest duha koja se sastoji od postupnoga nastajanja, oblikovanja i napredovanja ideje o samome sebi. Značajan je i po koncipiranju filozofijske hermeneutike. Ostala važnija djela: O novijoj povijesti (Über die neuere Geschichte, 1811), Filozofija života (Philosophie des Lebens, 1828), Filozofija povijesti (Philosophie der Geschichte, I–II, 1829).
