Schelling [šε'liŋ], Friedrich Wilhelm Joseph von, njemački filozof (Leonberg, 27. I. 1775 – Bad Ragaz, Švicarska, 20. VIII. 1854). Bio profesor u Jeni i Würzburgu, povremeno djelovao na sveučilištima u Erlangenu i Münchenu, a 1840. odazvao se (kako bi suzbio i »iskorijenio pogubni utjecaj Hegelove filozofije«) pozivu u Berlin, gdje je uskoro napustio nastavničku djelatnost. Schellingova filozofija nastavlja se na Fichteovu problematiku, a nekim svojim stavovima iz filozofije umjetnosti i dijalektičkim tezama o identitetu prirodnoga i duhovnoga predstavlja, uz Hegelovu, najviši spekulativni domet njemačke klasične idealističke filozofije. Ta filozofija nije, međutim, zaokružen i izgrađen sustav (kao u Hegela), nego se neprestano modificira i mijenja pa se unutar nje mnoge postavke često čak i oštro suprotstavljaju ranijim tezama. Smatra se da je moguće lučiti tri (ili četiri) osnovna razdoblja Schellingove filozofije: filozofiju prirode (s tzv. transcendentalnom filozofijom), filozofiju identiteta i tzv. pozitivnu filozofiju. U filozofiji prirode Schelling dijalektički pokazuje da je cjelokupni razvoj proizvod dviju suprotnih sila, pozitivne i negativne (zakon polarnosti), a njihovo je jedinstvo, tj. zajednička osnova organske i neorganske prirode, »opća priroda« ili »svjetski duh«. U tzv. transcendentalnoj filozofiji zastupa tezu o umjetnosti kao najvišem stupnju duhovne djelatnosti, jer je u njoj najpotpunije postignuto jedinstvo subjekta i objekta, slobode i nužnosti, konačnoga i beskonačnoga, svjesne i nesvjesne djelatnosti čovjeka. U tom smislu Schelling je i najpotpuniji i najdublji filozof romantizma. U okviru objektivnoidealističkih teza u drugom razdoblju svojega filozofiranja, postavlja tvrdnju o Apsolutu kao zajedničkom principu prirode i duha, identitetu ili »indiferenciji« realnoga i idealnoga, te se pojedinačne stvari mogu razlikovati samo kao »kvalitativne diferencije« s obzirom na prevladavanje idealnoga ili realnoga u njima. Intelektualna, neposredna umna spoznaja ujedno je i spoznaja Apsolutnoga, spoznaja biti stvari i same stvari po sebi. U posljednjem razdoblju, pod utjecajem neoplatonskoga misticizma i mistike J. Böhmea, Schellingova filozofija katkad graniči s misticizmom i intuicionizmom. U XX. st. neki se filozofi egzistencije oslanjaju upravo na to posljednje razdoblje Schellingove filozofije, jer unutar nje Schelling upućuje na to kako um shvaća samo bit, esenciju neke stvari, ali ne i njezino postojanje, realnu egzistenciju. Glavna djela: Ideje za filozofiju prirode (Ideen zu einer Philosophie der Natur, 1797), O svjetskoj duši (Von der Weltseele, 1798), Sustav transcendentalnog idealizma (System des transcendentalen Idealismus, 1800), Filozofija umjetnosti (Philosophie der Kunst, 1802–03), Predavanje o metodi akademskoga studija (Vorlesungen über die Methode des akademischen Studiums, 1803), Filozofija i religija (Philosophie und Religion, 1804), Filozofska istraživanja o bîti ljudske slobode (Philosophische Untersuchungen über das Wesen der menschlichen Freiheit, 1809), Filozofija objave (Philosophie der Offenbarung, 1841–42), Filozofija mitologije (Philosophie der Mythologie, 1842).
