Savremenik, časopis Društva hrvatskih književnika, izlazio u Zagrebu 1906–23. S novim oznakama godišta bio je obnavljan 1926–29; 1931; 1936–38; 1940–41. Isprva je nosio oznaku Ljetopisa DHK, a potom (od 1907) Mjesečnika DHK i Mjesečnika za književnost i umjetnost (od 1921). Najvažniju ulogu časopis je imao u prvom razdoblju izlaženja, kada su uredničku funkciju obavljali Đ. Šurmin i B. Vodnik (1906), a potom B. Livadić (1907–19). U časopisu su objavljivali svi istaknuti hrvatski pisci, pri čem je vidljiva modernistička orijentacija. Težište je bilo na tekućoj domaćoj književnoj produkciji (prozi, drami, poeziji i književnoj kritici). Iako kao glasilo DHK nije forsirao avangardistička načela književnog stvaranja, u godinama nastupa ekspresionističkoga naraštaja bio je otvoren mlađim piscima poput M. Krleže, A. B. Šimića, G. Krkleca i dr. Savremenik je u kontekstu onodobne hrvatske književne scene pokrivao dominantne tendencije, pa su s obzirom na stajalište središnjega časopisa ostale publikacije zauzimale svoje, konzervativnije ili progresivnije pozicije. Kasniji pokušaji revitalizacije bili su djelomično uspješni; u prvom se redu to odnosi na godište XVII (1923), kada ga je, nakon jednogodišnje stanke, uređivao M. Begović s A. B. Šimićem.
