Sapir [sæpi'əɹ], Edward, američki lingvist i antropolog (Lauenburg, Njemačka, 26. I. 1884 – New Haven, SAD, 4. II. 1939). Potekao iz litavske židovske obitelji, s kojom se iselio u SAD 1889. Studirao je indoeuropske jezike te 1904. diplomirao iz njemačkoga na Sveučilištu Columbia. Ondje je i doktorirao 1909., nakon studija antropologije kod F. Boasa, disertacijom o indijanskom jeziku takelma. Kratko je vrijeme predavao na američkim sveučilištima i istraživao indijanske jezike, a od 1910., kao glavni antropolog Kanadskoga nacionalnog muzeja, vodio istraživanja o starosjediocima Kanade. Od 1925. radio je na Odsjeku za sociologiju i antropologiju Sveučilišta u Chicagu, gdje je razvijao interdisciplinarne metode rada u društvenim znanostima, ali je i dalje proučavao indijanske jezike; od 1931. bio je profesor antropologije i lingvistike na Sveučilištu Yale. Sapirov doprinos lingvistici na metodološkoj i teorijskoj razini odražava njegovo zanimanje za kulturu i svjetonazor te njihovu međuzavisnost s jezikom. Na jezik je gledao kao na jedan od simbola odnosa među ljudima, posvećujući pozornost značenju. Naglašavao je da jezik oblikuje naše poglede na stvarnost i smatrao da je nemoguće razumjeti ponašanje unutar neke kulture ako se kroz jezik ne prouči njezin razvoj (→ sapir-whorfova hipoteza). Sapir je bio i teoretičar kulture te ima značajnu ulogu u kulturnoj antropologiji. Rad s jezicima utjecao je na njegov pojam kulture i metodologiju kojom se koristio u antropologiji. Njegov je utjecaj na naraštaje znanstvenika ostao značajan do danas. Osim mnogobrojnih studija, posebice o indijanskim jezicima, najpoznatije je cjelovito Sapirovo djelo knjiga Jezik: uvod u proučavanje govora (Language: An Introduction to the Study of Speech, 1921), u koju je kao jednako važne uvrstio jezike s pismenom tradicijom i one bez nje.
