Sannazaro [san:aʒ:a:'ro], Jacopo, talijanski pjesnik (Napulj, 28. VII. 1457 – Napulj, 6. VIII. 1530). Najistaknutiji pripadnik napuljskoga humanističkoga kruga. Bio je dvoranin na napuljskom dvoru, isprva u službi kalabrijskog vojvode i kasnijega napuljskoga kralja Alfonsa (s prekidima od 1481), potom od 1496. njegova nasljednika na napuljskom prijestolju Fridrika, kojega je pratio u francusko progonstvo 1501; nakon njegove smrti vratio se u Napulj početkom 1505. Nakon smrti duhovnoga vođe Pontovanske akademije Giovannija Pontana 1503., postao je središnjom ličnošću te institucije. Isprva je pisao djela na pučkome jeziku, među ostalim vesele igrokaze (farse) i pjesme na dijalektu (gliòmmeri) namijenjene zabavi na dvoru te ljubavne pjesme pretežno petrarkističkih motiva (objavljene posmrtno u zbirci Soneti i kancone – Sonetti et canzoni, 1530). Na talijanskome je objavio i svoje najpoznatije djelo, pastoralni roman Arkadija (Arcadia, 1501; konačno izdanje 1504; hrvatski prijevod 2015), sastavljen u prozimetru (12 proznih sastavaka i 12 ekloga te epilog), gdje je, kao tvorac novovjekovne Arkadije, prvi nakon Vergilija, ujedno u duhu talijanske književne tradicije (Giovanni Boccaccio), u cijelosti oživio njezin krajolik te je kroz nastojanja glavnoga lika, putujućeg pjesnika Sincera, da ljubavne boli izliječi u prirodi, opisao idiličan život pastirâ u skladnom prostoru netaknutom civilizacijom, suptilno pritom aludirajući na kulturni i politički život Napulja. Uvevši u književnost zapadnoga kulturnoga kruga pastoralni roman i repertoar arkadijske idile, djelo je bilo iznimno popularno te je samo u Italiji u XVI. st. tiskano 66 puta. Velik je odjek imalo i u hrvatskoj književnosti, oblikom, fabularnom linijom i stilizacijom glavnoga lika osobito nadahnuvši Planine Petra Zoranića. Nakon povratka iz Francuske Sannazaro je pisao samo na latinskome: 1526. objavljeni su mu vjerski spjev s mnogobrojnim mitološkim motivima O Djevičinu porođenju (De partu Virginis) i pet Ribarskih ekloga (Eclogae piscatoriae), kojima je, prikazavši svijet ribara po uzoru na bukolički svijet pastira, začeo književnu vrstu ribarske ekloge, popularne i u nas (Petar Hektorović, Damjan Beneša), a 1535. u okviru sabranih mu djela tiskani su Elegije (Elegiae), sjetna prisjećanja na mladenačke godine uz tjeskobnu slutnju smrti, te Epigrami (Epigrammata), u kojima iznosi odabrane detalje o svojem društvenom djelovanju s mnoštvom aluzija na prijatelje i protivnike.