samoglasnik, u lingvistici, pojam s dva različita značenja. (1) Fonem koji nastaje slobodnim prolaskom zračne struje između govornih organa. Glasnice pritom titraju, pa je samoglasnik nužno zvučan. U hrv. jeziku postoji pet samoglasnika a, e, i, o, u, a neki lingvisti tomu nizu dodaju i dvoglas ie, koji je nastao od nekadašnjeg jata. U tom je značenju naziv samoglasnik istoznačan s domaćim nazivom otvornik i internacionalizmom vokal. (2) Najistaknutiji glas u slogu, središte sloga, slogotvorni glas, glas na kojem se nalazi naglasak. Samoglasnik je u tom značenju najčešće otvornik, ali u hrvatskome može biti i slogotvorni zatvornik r. Veličina i oblik usne šupljine stvaraju različite samoglasnike. Čeljust može biti podignuta ili spuštena, jezik položen više ili niže, uzdignut na vrhu ili na kraju, usnice razmaknute ili zaokružene (zaobljene), glas može rezonirati samo u usnoj šupljini ili i u nosnoj šupljini. Samoglasnici se u hrvatskom dijele na prednje ili palatalne (i, e), stražnje ili velarne (u, o), a samoglasnik a nije ni prednji ni stražnji. Po stupnju otvorenosti dijele se na zatvorene (i, u), poluotvorene ili poluzatvorene (e, o) i otvorene (a). Prema trajanju dijele se na duge i kratke. Samoglasnici se mogu izgovarati samostalno (to je i motivacija njihova imena) i mogu sami bez suglasnika činiti slog. U drugim jezicima može biti i mnogo veći broj samoglasnika, a njihova artikulacija može biti i složenija nego u hrvatskome; primjerice, francuski, poljski i neki drugi jezici imaju nosne (nazalne) samoglasnike, zatim prednje zaokružene, stražnje nezaokružene itd. Pri njihovoj artikulaciji zračna struja istodobno prolazi kroz nosnu i usnu šupljinu. (→ glas)
