Samarija (grčki Σαμάρεια, Samáreia, hebrejski šōmrôn: promatračnica), antički grad i povijesna pokrajina u Palestini, zapadno od rijeke Jordana (u današnjem Jordanu), odnosno sjeverno od Judeje. Grad su utemeljili i izgradili izraelski kraljevi u IX. st. pr. Kr.; bio je prijestolnica Sjevernoga Kraljevstva. Asirci su ga osvojili 722. pr. Kr., velik dio Izraelaca poveli u sužanjstvo i u tom kraju naselili svoje koloniste, Kutejce (nazvane po babilonskom gradu Kutu, odakle su većinom potjecali). Otada je Samarija bila glavni grad istoimene pokrajine (asirske, zatim perzijske), čiji su se stanovnici, mješovita etničkoga podrijetla, nazivali Samarijanci (Samaritanci, Samarićani); poslije su postali židovska vjerska sekta. Nakon povratka Židova iz sužanjstva rastao je antagonizam između Samarije i obnovljenoga Jeruzalema. Ezra je vodio protiv Samarijanaca ekskluzivističku politiku, načinio je jaz između Židova i Samarijanaca, koji je prerastao u prijezir i mržnju. Samarijanci su imali svoj kult Jahve, s primjesom asirskih vjerovanja, svoj hram na brdu Garizim i svoju verziju starozavjetne Biblije (samo Pentateuh). Aleksandar Veliki naselio je u Samariji makedonske veterane (332. pr. Kr.); za makabejske vlade bili su srušeni grad i hram. Samarija je bila pripojena Rimskomu Carstvu 63. pr. Kr.; Pompej je obnovio grad, a Herod Veliki dogradio ga i nazvao Sebaste, u čast Augustovu (→ sevast). Ondje je danas selo Sebastija. Novijim istraživanjima otkriveni su bogati arheološki nalazi (masivne gradske zidine, Augustov hram, forum, teatar, vodovod).
