Salvador (República de El Salvador), najmanja država u Srednjoj Americi, između Hondurasa (duljina granice 342 km) na sjeveru i istoku, Gvatemale (203 km) na sjeverozapadu i Tihog oceana (duljina obale 321 km) na jugu; obuhvaća 21 040 km².
Prirodna obilježja
Sastoji se od uske obalne nizine duž Tihog oceana, visokih ravnjaka u unutrašnjosti (1000 do 1500 m), koji su zbog plodnoga vulkanskog tla (plantažni uzgoj kave) središta naseljenosti države i središnjega planinskoga dijela s 20-ak vulkanskih vrhova, od kojih su mnogi aktivni (Santa Ana, 2381 m, erupcija 2005; Izalco; San Miguel, erupcija 2013). Zbog svojega geotektonskog položaja, Salvador ima vrlo izraženu vulkansku i seizmičku aktivnost s čestim katastrofama. Gorje na sjeveru, duž granice s Hondurasom, građeno je od starijih kristaličnih stijena (Cerro el Pital, 2730 m, najviši vrh države). Klima je tropska, s manjim razlikama između primorja i planinske unutrašnjosti; u primorju prosječna siječanjska temperatura iznosi 24 °C, a srpanjska 27 °C (u planinskom području nešto je niža). Godišnja je količina oborina 1000 do 2000 mm; u gorju do 2500 mm. Godina se dijeli na kišno (svibanj–listopad) i suho (studeni–travanj) razdoblje. Najveće su rijeke Lempa (320 km, izvire u Gvatemali) i Río Grande de San Miguel. Na unutrašnjem rubnom području mnoga kraterska jezera (najveće Ilopango, 72 km²). Primorska nizina i niži planinski pristranci obrasli su tropskom kišnom šumom, najviši planinski dijelovi miješanom i četinjačkom šumom, a ravnjaci savanom.
Stanovništvo
U Salvadoru živi 5 744 113 st. prema popisu 2007., odnosno 6 251 494 st. prema procjeni iz 2012. godine. S prosječnom gustoćom od 297 st./km² najnapućenija je država Srednje Amerike. Glavnina stanovništva živi na plodnim unutrašnjim ravnjacima i u širem području glavnoga grada (departman San Salvador, 1962 st./km²), obalni je pojas rijetko naseljen. Od ukupnoga stanovništva 86,5% otpada na mestike, 12,6% na bijelce i 0,9% na Indijance (2012). Salvadorci su po vjeroispovijesti uglavnom katolici (71,0%), protestanti (10,0%) i ostali (19,0%). Prosječni godišnji porast stanovništva usporava se i iznosi 0,4% u razdoblju 2007–12 (1,7% u razdoblju 1998–2003); odraz je to smanjenja prirodnog priraštaja s 2,19% ili 21,9‰ (2002) na 1,73% ili 13,7‰ (2011) i negativne migracijske bilance od –3,5‰ u razdoblju 2007–12. Salvadorci se najviše iseljavaju u susjedne države (70,7%) i u SAD (17%, 2007). Natalitet iznosi 20,2‰, mortalitet 6,5‰, a smrtnost dojenčadi znatno se smanjila s 26,7‰ (2002) na 13,1‰ (2011). U dobi je do 14 godina 36,1% st., od 15 do 64 godine 58,7%, a starije je od 65 godina 5,2% st. (2011). Očekivano trajanje života iznosi 67,3 godine za muškarce i 76,8 godina za žene (2011). Ekonomski je aktivno 2 641 881 st. (2011); u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu zaposleno je 21,6%, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 21,3%, a u uslužnim djelatnostima 57,1% stanovništva. Službeni je jezik španjolski. Najstarije je sveučilište u San Salvadoru (osnovano 1841); pismeno je 95,0% st. (2012). Glavni je i najveći grad San Salvador s 316 090 st. (šire gradsko područje 1 566 629 st., 2007); ostali veći gradovi (2007): Soyapango (241 403 st.), Santa Ana (204 340 st.), San Miguel (158 136 st.), Mejicanos (140 751 st.), Apopa (131 286 st.), Delgado (112 161 st.), Santa Tecla (do 2003. Nueva San Salvador; 108 840 st.), Ilopango (103 862 st.), San Martín (66 044 st.); u gradovima živi 65,3% stanovništva (2012).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih nastavljen je postupan rast BDP-a; 2000. iznosio je 11,7 milijarda USD, te je uvećan na 24,9 milijarda USD (2017), odnosno na 26 milijarda USD (2018). Vrijednost BDP-a po stanovniku iznosi oko 4060 USD (2018). U sastavu BDP-a 2017. vodeći je uslužni sektor (60,3%), a potom industrijski (27,7%) i poljoprivredni (12%). U industrijskoj ponudi prevladavaju prehrambeni proizvodi, pića, naftni derivati, električna energija, tekstil, namještaj, kemikalije i laki metali. Glavninu poljoprivredne ponude čine kava, šećer, žitarice, riža, pamuk, grašak, meso i riba. Vrijednost doznaka zaposlenih u inozemstvu je 18% BDP-a (2017). Stopa nezaposlenosti je 7%, a udjel siromašnoga stanovništva je 29,2% (2017). Vrijednost izvoza 2017. bila je 4,6 milijarda USD, a uvoza 9,4 milijarde USD. Većinu izvoza čine kava, šećer, tekstil, kemikalije i električna energija, dok najveći dio uvoza čine razne sirovine, gorivo i roba široke potrošnje. Prema udjelu u izvozu vodeći partner je SAD (45,7%), a potom Honduras (13,9%), Gvatemala (13,5%) i Nikaragva (6,7%). Najviše uvozi iz SAD-a (36,7%), te iz Gvatemale (10,5%), Kine (8,7%), Meksika (7,4%) i Hondurasa (6,7%). Veličina javnoga duga je 67,9% BDP-a (2017).
Promet
Glavne su luke Acajutla i La Unión. Željeznička mreža duga je 555 km (2006), uskoga kolosijeka. Glavnina pruga zatvorena je 2002. i u postupku je obnove; pruga između San Salvadora i Apope (dužine 15 km, elektrificirana) u prometu je od 2008. Od ukupne cestovne mreže (6918 km, 2010) asfaltirano je 47% prometnica (3245 km). Panamerička cesta prolazi kroz Salvador u duljini od 629 km. Jedina autocesta u državi (40,7 km, 2002) povezuje San Salvador sa zračnom lukom. Međunarodna je zračna luka Comalapa (od 2014. Monseñor Óscar Arnulfo Romero), nedaleko od San Salvadora; 2,1 milijun putnika 2012. godine.
Novac
Novčana je jedinica dolar SAD-a (US dollar; US$, USD). 1 dolar SAD-a = 100 centa (od 2001). Od 1892. do 2001. sredstvo plaćanja bio je colón (¢; SVC); 1 colón = 100 centavosa.
Povijest
Područje Salvadora bilo je od oko 1200. pr. Kr. naseljeno starosjediocima iz naroda Maya, a od oko 800. pripadnicima naroda Nahuatl. Potonji su se žestoko suprotstavili španjolskom osvajanju koje je započelo 1524. na čelu s konkistadorom Pedrom de Alvaradom te su Španjolci, nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, područje u potpunosti zauzeli tek do 1537. Današnji Salvador bio je od 1542. dio glavne kapetanije Gvatemale, koja je obuhvaćala cijelu Srednju Ameriku (osim Paname). Za španjolske vladavine glavni je izvozni proizvod do kraja XVI. st. bio kakaovac, a od XVII. st. indigo. Nakon neuspješnih pobuna 1811. i 1814. Salvador je 1821. proglasio neovisnost, ali je 1822., pod pritiskom meksičkih postrojbi i gvatemalskih političara, priključen Meksičkomu Carstvu. Međutim, to se carstvo raspalo već 1823., a Salvador je ušao u sastav Savezne Republike Srednje Amerike (prvi predsjednik te države, Manuel José de Arce, bio je iz Salvadora). Nakon raspada Savezne Republike Salvador je 1841. postao samostalan, iako je do početka XX. st. sudjelovao u pokušajima stvaranja novih konfederacija ili federacija s drugim srednjoameričkim državama (s Hondurasom i Nikaragvom 1842–45., 1849–52. i 1895–98., a s Gvatemalom i Hondurasom 1889–90. i 1921–22), ali je protiv tih država često i ratovao (s Hondurasom protiv Nikaragve 1844–45., protiv Hondurasa 1845. i 1871., s Hondurasom protiv Gvatemale 1851. i 1863., s Gvatemalom protiv Hondurasa 1872–73., s Kostarikom i Nikaragvom protiv Hondurasa i Gvatemale 1885., sam protiv Gvatemale 1890., 1903. i 1906. te protiv Hondurasa i Nikaragve 1907). Sredinom XIX. st. napuštena je proizvodnja indiga te se salvadorska poljoprivreda orijentirala na proizvodnju kave što je dovelo do gospodarskog razvoja, ali i vezivanja za velike sile koje su stekle znatan utjecaj u zemlji, Veliku Britaniju pa SAD (koji je potkraj XIX. st. istisnuo Britance), a gospodarsku i političku moć preuzela je oligarhija plantažera. Nakon što su prvih dvadesetak godina samostalnosti obilježile česte smjene na vrhu države, iz redova te su oligarhije od 1871. bili predsjednici, birani na formalnim izborima (uglavnom kao jedini kandidati) ili dolazeći na vlast državnim udarima kao rezultatima sukoba unutar same oligarhije. Radi potrebe stvaranja novih plantaža kave, za mandata predsjednika Rafaela Zaldívara (1876–85) bila je odobrena prodaja indijanske zemlje, zbog čega su izbijali ustanci autohotnih stanovnika. Članovi utjecajnih i međusobno povezanih obitelji Meléndez i Quiñónez naizmjence su obnašali dužnost predsjednika republike od 1913. do 1927., a njihov štićenik Pío Romero Bosque postao je predsjednik 1927. On je, međutim, proveo ograničenu demokratizaciju te početkom 1931. omogućio prve slobodne izbore u salvadorskoj povijesti, na kojima je pobijedio laburist Arturo Araujo Fajardo, ali je njega potkraj iste godine državnim udarom svrgnuo general Maximiliano Hernández Martínez koji je diktatorski vladao 1931–34. i 1935–44. On je 1932. brutalno ugušio pobunu seljaka (u masakrima ih je ubijeno 10 do 40 000) koju je vodio komunist Farabundo Martí, ali je proveo neke gospodarske i socijalne reforme. Iako je Hernández Martínez simpatizirao europske fašističke režime, Salvador je nakon japanskog napada na Pearl Harbor 1941. objavio rat Silama Osovine, no nije sudjelovao u ratnim operacijama.
Sredinom 1944. izbili su prosvjedi i generalni štrajk te je Hernández Martínez bio prisiljen na povlačenje. Na vlasti su međutim ostali autoritarni vojni ili vojno-civilni režimi (najčešće s predsjednicima iz desničarskih stranaka bliskih vojsci, Revolucionarne stranke demokratskog ujedinjenja 1950–60. i Stranke nacionalnog pomirenja 1962–79). Salvador i Honduras vodili su 1969. četverodnevni, tzv. nogometni rat (nazvan tako jer su mu prethodili sukobi navijača pri utakmicama nogometnih reprezentaciju dviju zemalja), koji je izbio zbog tenzija oko statusa približno 600 000 salvadorskih izbjeglica i mahom ilegalnih doseljenika u Hondurasu (konačni mirovni sporazum potpisan je 1980). Velike društvene nejednakosti dovele su od početka 1970-ih do gerilskih akcija pojedinih ljevičarskih skupina, a potkraj 1970-ih dolazi i do sve većih društvenih nemira koje je vlada brutalno suzbijala. Državnim udarom 1979. vlast je preuzela nova civilno-vojna hunta, s ciljem da umjerenim reformama spriječi moguću revoluciju. Hunta međutim, nije uspjela staviti pod kontrolu desničarske paravojne skupine (tzv. eskadroni smrti) koje su djelovale još od sredine 1960-ih te je, zbog nastavka represije, izbio građanski rat u kojem je SAD podupirao vladine snage protiv ljevičarskih skupina koje su se 1980. ujedinile u Frontu za nacionalno oslobođenje »Farabundo Martí« (FMLN). Istodobno su eskadroni smrti na početku rata, 1979–81., ubili oko 30 000 ljudi, uglavnom civila (u ožujku 1980. i nadbiskupa Óscara Romera, koji je zagovarao društvene reforme). Hunta, kojoj je od 1980. na čelu bio demokršćanski političar José Napoleón Duarte (jedan od vođa umjerene opozicije 1960-ih i 1970-ih), provela je 1982. izbore za Ustavotvornu skupštinu koja je potom za predsjednika izabrala Álvara Magañu iz Stranke demokratske akcije, a 1984. održani su izravni predsjednički izbori na kojima je izabran J. N. Duarte. Nakon njega, predsjednici su 1989–2009. bili iz konzervativnoga Republikanskog nacionalnog saveza (ARENA). Građanski rat nastavio se, uz daljnje masakre civila koje su počinjali pripadnici i regularne vojske i eskadrona smrti, a potkraj 1989. došlo je, prvi put od početka rata, do borbi i u gradovima. Iako je FMLN naposljetku bio prisiljen povući se u ruralna područja, došlo je do ubrzanja pregovora te je u siječnju 1992. postignut mirovni sporazum (broj poginulih u ratu procjenjuje se na 75 000), nakon kojeg je uslijedila demokratizacija. Međutim, zemlja je ostala politički nestabilna, djelovanje desničarskih paravojnih skupina usporavalo je do kraja 1990-ih nacionalnu pomirbu, a socijalne prilike pogoršao je 2001. razorni potres (oštećeno je oko 20% domova) i pojava gladi uzrokovane sušom (stradalo je oko 80% usjeva). Odnosi sa SAD-om učvršćeni su 2006. sporazumom o slobodnoj trgovini. Na izborima 2009. došlo je do mirne smjene vlasti pošto je za predsjednika izabran kandidat FMLN-a Carlos Mauricio Funes, a FMLN je zadržao predsjednički položaj i nakon izbora 2014. kada je izabran bivši gerilski vođa Salvador Sánchez Cerén. Iako je Međunarodni sud pravde 1992. presudio u sporu s Hondurasom oko razgraničenja u zaljevu Fonseca, Salvador je ostao nezadovoljan i tražio je reviziju presude. Na predsjedničkim izborima 2019. pobijedio je Nayib Bukele, kao kandidat stranke Veliki savez za nacionalno jedinstvo koju su osnovali bivši pripadnici ARENE (2015–18. bio je gradonačelnik San Salvadora). On je autoritarnom politkom učvrstio vlast, a nakon porasta nasilja uličnih bandi, trajno prisutnoga od završetka građanskoga rata, uveo je 2022. izvanredno stanje što je, usprkos kritikama zbog ograničavanja građanskih sloboda, dovelo da znatnog pada kriminala te je Bukele, pošto mu je omogućeno da se ponovno kandidira, 2024. reizabran velikom većinom (kao kandidat vlastite stranke Nove ideje).
Politički sustav
Prema Ustavu od 23. XII. 1983 (s više amandmana od kojih su posljednji iz 2025) Salvador je predsjednička republika. Predsjednik republike je šef države i vlade te vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Bira se na općim izborima, ima široke izvršne ovlasti, imenuje i razrješuje ministre. Prema amandmanima iz 2025. koji stupaju na snagu 2027. predsjednički mandat je 6 godina, uz mogućnost neograničenog reizbora (izvorno se birao na 5 godina i bez mogućnosti reizbora, a 2024. mandat je iznimno skraćen na tri godine). Zakonodavnu vlast ima jednodomna Zakonodavna skupština (Asamblea Legislativa), koju čini 60 zastupnika, biranih izravno na općim izborima, na mandat od 3 godine. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Na čelu sudbene vlasti je Vrhovni sud pravde (Corte Suprema de Justicia), čije suce imenuje parlament, a ispod njega su apelacijski, prvostupanjski i prekršajni sudovi. Administrativno, Salvador je podijeljen na 14 departmana (departamentos) koji se dalje dijele na 44 općine. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 15. rujna (1821).
Političke stranke
Fronta Farabunda Martíja za nacionalno oslobođenje (Frente Farabundo Martí para la Liberación Nacional – akronim FMLN), osnovana 1980., stranka je ljevice. Nastala je ujedinjenjem više ljevičarskih organizacija koje su gerilski djelovale od 1970-ih, a među kojima su vodeće bile Oslobodilačke narodne snage Farabunda Martíja (osnovane 1970. i nazvane po komunističkome revolucionaru ubijenome 1932). Od demokratizacije početkom 1990-ih jedna je od vodećih stranaka, uglavnom druga po broju zastupnika, a na izborima 2003., 2006. i 2009. prva, s relativnom zastupničkom većinom. Na izborima 2021. četvrta po broju zastupnika (po broju glasova treća), a 2024. ponovno je treća po broju glasova, ali ostaje izvan parlamenta. Iz stranačkih redova predsjednici republike bili su Carlos Mauricio Funes (2009–14) i Salvador Sánchez Cerén (2014–19). Nacionalistički republikanski savez (Alianza Republicana Nacionalista – akronim ARENA), osnovan 1981., stranka je desnice (izvorno na pozicijama krajnje desnice). Od 1982. bila je druga po broju zastupnika, a 1988–2003. i 2012–21. prva. Od izbora 2021. ponovno je druga stranka, ali znatno iza vladajućih Novih ideja. Iz stranačkih redova predsjednici republike bili su Alfredo Cristiani (1989–94), Armando Calderón Sol (1994–99), Francisco Flores Pérez (1999–2004) i Elias Antonio Saca (2004–09). Nove ideje (Nuevas Ideas – akronim NI), osnovana 2017., populistička je stranka. Njezin osnivač Nayib Bukele izabran je za predsjednika 2019 (kao kandidat Velikoga saveza za nacionalno jedinstvo, budući da Nove ideje još nisu bile registrirane) te reizabran 2024. Sudjelujući prvi put na parlamentarnim izborima 2021., stranka je osvojila apsolutnu zastupničku većinu koju je povećala (osvojivši 90% zastupničkih mjesta) na izborima 2024.
Književnost
Tek je romantično pjesništvo u drugoj polovici XIX. st. označilo početak književnosti na području Salvadora. Vodeći pjesnik, ujedno pripovjedač i dramski pisac te osnivač sveučilišta i ravnatelj Nacionalne knjižnice, bio je Francisco Gavidia (1863/65–1955), poklonik V. Hugoa. Surađivao je s R. Daríom na prijevodima francuskih pjesnikâ na španjolski. Opus mu je većim dijelom ostao neobjavljen i danas je izgubljen, a najpoznatije su njegove zbirke pjesama »Stihovi i misli« (»Versos y pensamientos«, 1884), drama »Jupiter« (»Júpiter«, 1895) i kratke proze »Priče i pripovijesti« (»Cuentos y narraciones«, 1931). Pred kraj XIX. st. književnu sredinu obilježila je skupina novinara, publicista, pripovjedača i pjesnika koji su neko vrijeme izbivali iz domovine, među kojima se ističu Alberto Masferrer (1868–1932), čija su najpoznatija djela eseji »Prokleti novac« (»El dinero maldito«, 1927) i »Životni minimum« (»El mínimum vital«, 1929), te Arturo Ambrogi (1875–1936), plodan autor, osnivač književnoga časopisa »La pluma« u kojem je s istomišljenicima promicao modernizam u pjesništvu, a najpoznatija su mu djela zbirka proza »Priče i izmišljaji« (»Cuentos y fantasías«, 1895) i putopis »Dojmovi iz Japana i Kine« (»Sensaciones del Japón y de la China«, 1915). Značajno je djelovanje simbolista (pjesnik Vicente Rosales y Rosales, 1894–1980; pjesnikinja Claudia Lar, pravim imenom Carmen Brannon, 1899–1974), koji su ostvarili prijelaz prema avangardi. Sredinom XX. st. u pjesništvu i prozi isticali su se društveno i politički zauzeti pisci od kojih je najpoznatiji pjesnik Roque Dalton (1935–75), ljevičarski aktivist i žrtva salvadorskoga režima, koji je vješto spajao socijalni realizam i nadrealizam te intimizam i glas zajednice u ime koje je govorio. Najpoznatije su njegove zbirke pjesama »Svjedočanstva« (»Los testimonios«, 1964) te »Gostionica i druga mjesta« (»La taberna y otros lugares«, 1969). Najbolji prozaik toga razdoblja bio je Alberto Rivas Bonilla (1891–1985; zbirke priča »Puti i stranputice« – »Andanzas y malandanzas« 1936., i »Uzjahat ću ždrijepca« – »Me monto en un potro«, 1943), koji je sa Salvadorom Salazarom Arruéom (pseudonim Salarrué, 1899–1975; najpoznatije zbirke »Priče od blata« – »Cuentos de barro«, 1934., »Mač i druge pripovijesti« – »La espada y otras narraciones«, 1960) i dr. tvorio tzv. naraštaj 1920., koji je pak udario temelj suvremenoj nacionalnoj prozi. U XX. st. djelovao je širi krug pripovjedača različitih interesa, od fabuliranja na motive indijanskih (majanskih) legendâ i običaja (npr. Miguel Angel Espino, 1902–67., i njegov roman »Ljudi protiv smrti« – »Hombres contra la muerte«, 1942) do gradske tematike u romanima Napoleóna Rodrígueza (1910–87).
