Saint-John Perse [sɔnpε'ʀs] (pravo ime Marie-René-Auguste-Alexis Léger), francuski pjesnik (Saint-Léger-les-Feuilles, Guadeloupe, 31. V. 1887 – Giens, 20. IX. 1975). Diplomirao pravo. Bio je tajnik francuskog veleposlanstva u Pekingu 1916–21., šef kabineta dugogodišnjega ministra vanj. poslova A. Brianda 1921–32. te glavni tajnik ministarstva vanjskih poslova 1933–40. Nakon uspostave tzv. Vichyjevske Francuske emigrirao u SAD, gdje je bio savjetnik u Kongresnoj knjižnici 1941–46. U Francusku se vratio 1957. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1960. U zbirci rane poezije Pohvale (Éloges, 1911), nastaloj pod stilskim utjecajem P. Claudela i simbolista, tematizirao je vlastito djetinjstvo na Karibima. Poslije je napisao niz poema i ciklusa poema: Anabaza (Anabase, 1924), Progonstvo (Exil, 1944), nadahnuto autorovom tadašnjom osobnom situacijom, Vjetrovi (Vents, 1946), Morekazi (Amers, 1957), Kronika (Chronique, 1960), Ptice (Oiseaux, 1963), Spjev za jedan ekvinocij (Chant pour un équinoxe, 1971). Vezana za odnos prema mitu i mitskomu načinu izražavanja, s trajnim motivom lutanja i slikama prirode (napose mora), njegova se poezija odlikuje bujnim i napregnutim, ali harmoničnim izrazom, povišenim tonovima i (često rijetkim) riječima svečana zvučanja. Time asocira na korske himne i obredna zazivanja, a i na ep, što sugeriraju i izrazito ritmički slobodni stih, asonance i aliteracije, nabrajanja, invokacije, perifraze, retorička pitanja, poredbe, mnoštvo epiteta te mnogobrojne digresije s arheološkim, etnološkim, mitološkim i filozofskim aluzijama i evokacijama davnih civilizacija. Unatoč snažnu zanosu koji ju prožima, ta poezija pokazuje i svojevrsnu rezignaciju prepuštanja tijeku pjesničkoga govora, ali i težnju za obnovom moći jezika. U trajnoj napetosti između bogate evokativnosti i klasicističke pročišćenosti, dubinski zasnovana kako na izostavljanjima tako i na gomilanjima značenja, ona se u konačnici može tumačiti samo s pomoću sebe same, čime najjasnije očituje vlastitu modernost.
